U Getu djevojke s pištoljima od plastike, u hotelima goste budi klapa

Na ulazu u Geto stoje dvije Splićanke, brineta i plavuša, obje u minicama i dubokih dekoltea. I obje s – pištoljima.

– Stani. Otvori usta! – zapovijedaju cure s plastičnim pištoljima, dječjima za plažu. Nije opasno. Otvaram usta na kantunu kod Bosanske ulice i čekam. Plavuša uz smijeh “ispuca” u usta malo voćnog likera, i pokazuje prema obližnjem kafiću.

– Tamo je zabava! Morate otići – kaže. Cure su hostese, doba letaka je očito prošlo... U ustima ljepljiv okus, nije nešto, ali sam preživio. Ulazim u Dioklecijanovu palaču, koja je od zapuštene stare jezgre procvala u vjerojatno najveći hotel na svijetu. Ulazim u Geto.

Alternativci na Peristilu

– Nekad su Splićani zaobilazili Geto, bio je baš kao Bronx. Ondje su bili Getani, ako bi te uhvatili, nadrapao si. Ostao bi bez novca, morao bi skakati da čuju imaš li kovanica. Ako bi ih našli, sve bi ti uzeli – pričaju Splićani.

Sjedam u “Kalu”. Na stolu Karlovačko, izdanje Hajduk, 17 kuna.

– Sve oko nas su sobe. Nestali su frizerski saloni, nestaju i dućani, a svaka je ovdje prostorija pretvorena u apartman ili restoran – kaže Splićanin Marko.

Teško se koncentrira na razgovor jer mu svakih desetak sekundi pogled odluta za nekom turisticom u ljetnoj haljini. I ja slušam napola, sve je puno turista, gužva, šušur...

– Nedaleko odavde, na Peristilu, kad bi prošetao mogao si prije vidjeti pankere i metalce kako piju vino iz plastičnih čaša. Kad bi netko rekao da izlazi na Peristil, znao si da je alternativac. Sad se ondje piju samo fina vina. Uostalom, mnogi od ovih kafića u Getu nekad su bili rupe, a danas su to fine, “bečke” kavane – kaže. Dižemo se i idemo u đir, od Marmontove do Pazara, od Đardina do rive.

– Idemo do ulice Pusti me proć’, vjerojatno najmanje na svijetu, u kojoj se ljudi ne mogu miomići – kaže. Pokušavam, te nekako s boka prolazim kraj turista. Svi odahnu kad prijeđu tih par metara. Na mjestu gdje je nekad bila rakijarnica, s pićem po šest kuna, danas je izniknula “Massage Therapy”. U Dioklecijanovoj palači otvoreno je 60 restorana! Sve se mijenja.

– Ne baš sve... Legendarni kafić “Tri volta” i danas je u istom stanju kao i nekad, tu su lokalni cugeri, može se popiti čaša vina, pojesti malo pršuta, kartati trešetu ili briškulu... Eto, tu se može sresti i ekipa iz splitskog T.B.F-a. To je posljednja oaza Geta kakav je bio nekad. Ostalo je okrenuto naglavačke, ali nabolje – govori moj domaćin.

U dijelu grada koji se nekad zvao Kenjara, a logika nalaže što su ondje Splićani radili, danas je spektakl.

Kao da si najbolji u NBA-u

– Dečki, dođite na virtualnu šetnju – zove nas djevojka u bijelom i pokazuje na VR naočale.

– Sjednete tu na stolac, stavite virtualne naočale, a virtualni Dioklecijan naučit će vas osnovama – kaže. Pet minuta 50 kuna.

Sad sve blista na ulazu u bivšu Kenjaru. Kameni zidovi su svi očišćeni, na zidinama su šiljci da golubovi ne mogu sletjeti, postavljene su i mreže.

Geto krije i turistički dragulj, jedan od deset najboljih malih povijesnih hotela na svijetu. Taman iza mjesta na kojem Dioklecijan svako jutro drži govor sakrio se hotel “Vestibul Palace”. Za stolom na terasi, dočekuje me veselo vlasnik Nenad Nižić. Skuter je ostavio na rivi, na stolu kaciga, a on priča o svom hotelu, u kojem su noćili i Kimi Räikkönen i Mr. Spock iz “Zvjezdanih staza”...

– Tu je, na ovom malom trgu, u doba Dioklecijana bio raj. Tu se hodalo na prstima. Danas, u hotelu sa samo sedam soba, trudimo se da i gostima bude tako, brinemo se o svakom gostu posebno – kaže Nižić te ide u detalje:

– Evo primjer, ako soba stoji 830 eura, za to gost mora nešto i dobiti. A mi, ako se tako dogovorimo, gosta dočekamo u zračnoj luci, odvezemo do mora, ukrcamo na brod i pravac Modra špilja... Nakon toga je ručak u Komiži, u “Jastožeri”, pa povratak na rivu u Split, odakle se gost samo došeta do hotela u povijesnoj jezgri. A ujutro ga probudi – klapa! – poentira hotelijer Nižić.

Eh, to još nisam čuo. Hotel u kojem gosta budi klapa!

– Nismo bez razloga dobili prestižnu nagradu kultnog Condé Nast Travellera, čiji je vlasnik Vogue. Evo, jednom sam Dini Rađi objasnio da je to isto kao da u košarci ima klub u NBA ligi, i to među 10 najboljih.