Zemlja sreće je mjesto s kojeg puca najbolji pogled na Demi Moore

Happyland. Nije to nikakav aquapark u Cavtatu, nije ni zip-line, ni kafić, čak ni disko. Obična drvena klupa i stol. I u kamenu isklesan natpis ‘Happyland’. Za ovim stolom sjede Thomas Muster, William Montgomery, tu violinu za društvo svira Julien Rachlin, s te je ‘Zemlje sreće’ pucao najbolji pogled na Demi Moore, kada je lani večerala u konobi Galija u Cavtatu...

– Sjedi, dobro došao – kaže Mislav Burđelez, koji me dočekao u Happylandu. Neki će ga se sjetiti kao čovjeka koji je pozvao topless navijačice s Eura u Poljskoj na besplatni jednotjedni odmor... No, to je stara priča.

Ja potpisujem, Muster gleda

– Za ovim stolom, u Happylandu, ja sam glavni. Predsjednik. Tu donosim sve odluke, ovdje nema mržnje, nema novca, nema svađe. Lijepo gledam odavde Cavtat i uživam.

– Što je najljepše u ovom gradu? – pitam.

– Nema kruzera. Nema Igre prijestolja. Nema čak ni Pokemona! Jedino smo mjesto na svijetu gdje ih nema – kaže.

– Nema Pokemona, kako to?! – interesiram se. – Neće doći?

– Imamo vrlo vrijednog komunalnog redara koji se, uza sav svoj težak posao, pobrinuo i za to da rastjera sve Pokemone. Tražili smo ih, i stvarno, nema... – smije se poznati čovjek iz Cavtata, dobri duh grada.

Nastavljamo u šali.

– Tenisač Thomas Muster, moj dobar prijatelj, pozvao me jedan dan tu na kavu. Ljetuje ovdje, ima kuću, to svi znaju. I sjednemo mi u jedan kafić tu na rivi, a ja krišom zamolio jednog domaćeg dečka da u nekom trenutku dođe do našeg stola i zamoli autogram. Mene!

Fora, i što je bilo?

– Došao dečko, pita me autogram, ja potpisujem, a Muster gleda. Ništa mu nije jasno. I pita – ‘Što se događa, zašto te traže autogram?’ Ja se smijem. I šutim. A Muster još zbunjeniji pita: ‘Da te nije zamijenio za nekoga...’

Kako ide posao, interesiram se. Kakva je sezona.

– Ja sam ribar, krčmar i pravnik. Tim redoslijedom. Profesionalni ribar, krčmar, pravnik. Od prava sam odustao, pa zar nije ljepše loviti tune, natjecati se s mladim dečkima, nego ispred sebe imati kriminalca ili političara pa ići s njime po sudovima. Krčmar? Tu ću titulu brzo napustiti. Uskoro će 40 godina moje konobe Galija, došao sam među najbolje, i sad je vrijeme za kraj.

Kao Janica Kostelić, otići kad si na vrhu, uspoređujem.

– Tako nekako.

Nisam još čuo da je netko samovoljno odlučio zatvoriti restoran u koji dolaze samo slavni gosti.

– Treba se povući u pravo vrijeme. Napravit ćemo tulum, a onda i moja Galija ide u rezalište...

A što ćete vi?

Fućkali su i naši i strani

– Ostajem ribar. Hvatam tune i sabljarke. Uostalom, sve što ulovim, u restoranu se pojede.

Koliko je imala najveća tuna?

– 156 kilograma! I imam fotografiju, nije da pretjerujem...

Vratimo se na trenutak na posao krčmara, je li vam ikada pobjegao kakav gost a da nije platio?

– Je! Bio je jedan stranac, s djevojkom, sjećam se kao danas. Sjeli njih dvoje, pojeli večeru, čak se i računa sjećam, bilo je 270 kuna. I što su učinili? Digli se i odšetali. I ja se digao, i ja odšetao. Ali za njima. Kad sam ih pronašao na rivi, pitali su me: “Možemo li to ovdje platiti?” Odmahnuo sam rukom i vratio ih za stol u restoran. Platili su, a zatim ih je cijeli restoran izviždao. Fućkali su im i naši i strani...

Kakav je posao krčmara?

– Sam kupujem ujutro, to je moj posao. Škampe, ribe koje nisam sam ulovio, gambere, povrće...

Ima li kakva anegdota iz Happylanda?

– Evo, došao Rachlin, svjetski slavni violinist. Točno u 17 sati. Pa se, kako to biva, odužilo na cijelu večer. Čak je u jednom trenutku izvadio violinu i rekao: “Sad ću ti ja nešto odsvirati.” A u Dubrovniku ga čekali, bilo fotoreportera, kamera, a on tu, za ovim stolom. Tražili su ga, a brzo su se sjetili gdje bi mogao biti i zvali nas u restoran: “Je l’ Rachlin kod vas zaglavio?” Je... Ovo je mjesto gdje nema stresa. Gdje je sve opušteno. Gdje uživaš. Mjesto iz kojeg je teško otići. Happyland...

Bome sam i ja uživao u Happylandu u Cavtatu. Bio mi je to i krajnji cilj nakon mjesec dana putešestvija po cijelom Jadranu: Zemlja sreće. Mjesto sreće.