Simbol otpora
Pod okriljem noći hrvatski su se vojnici penjali do vrha Vodotornja kako bi izvijesili hrvatsku zastavu, a na putu od 50 metara nije ih mogla zaustaviti ni neprijateljska vatra ni nedostatak stuba
Vukovarski vodotoranj visok je “samo” 50 metara, no put do njegova vrha znao je trajati i sat vremena. Dok su koračali stubama, u mrklome mraku, hrvatskim bi braniteljima svaki put prostrujalo kroz glavu da se možda i neće živi spustiti istim putem.
No, dvojbe u njima nije bilo – hrvatska je zastava morala vijoriti s vrha Vodotornja. Te krvave ratne jeseni bio je to simbol prkosa, otpora, ali u prvom redu poruka građanima – još smo tu, Mitnica nije pala.
S hrvatskom zastavom u rukama prvi se na njega popeo, u jeku opsade grada, tada 23-godišnji Ivica Ivanika. Nitko mu nije za to izdao zapovijed, činio je to svojom voljom, u slobodno vrijeme. Sve do pada grada, kada je i sam poginuo, neustrašivo se penjao iz dana u dan. Pridružio mu se kasnije i Hrvoje Džalto.
– Iako je to bilo ravno samoubojstvu i u jednom se trenutku, možda, činilo beznačajnim pothvatom, već u drugom je postalo izuzetno važno. Nitko im nije ništa zapovjedio, ali ih nije ni odgovarao. Ta je zastava označavala nadmoć, naš teren, a ulijevala je snagu građanima dok su kraj nje prolazili po vodu – započinje 57-godišnji Pilip Karaula, posljednji zapovjednik obrane Mitnice. Upravo podno Vodotornja, u starome mlinu, bilo je i zapovjedništvo hrvatske vojske.
Dvojica najhrabrijih
Verali su se po opasnom terenu, isključivo pod okriljem noći. Pri dnu stube nisu bile oštećene, ali dalje je nedostajao po čitav red, njih deset, dvanaest. Struje nije bilo, a malo im je značila i baterijska svjetiljka. Nisu je ionako smjeli paliti jer nikada nisu znali promatra li ih netko kroz cijev iz daljine i spreman je pritisnuti okidač.
Kretali bi oko 23 sata ili najkasnije u ponoć. Događalo se i da zakasne te ih uhvati zora pa ih otkriju i otvore paljbu. Ležali bi onda gore, stisnuti uza zid od pola metra dok im sve frca oko glave i čekali da se vatra smiri.
– Nisu uspijevali zauzeti Vodotoranj, koji je već tada bio simbol obrane Vukovara, pa su se okomili na zastavu. Njima je bio cilj izvjesiti svoju zastavu – nastavlja naš sugovornik. Smetao im je Vodotoranj upravo zbog simbolike, ali i zbog uloge u regulaciji tlaka, čime je omogućavao da naselja dobiju vodu i kada nestane struje.
Zastave su uništavane pa su neprestano trebale nove, a prikupljali su ih među kolegama braniteljima i po kućama, koje su na Mitnici bile mahom hrvatske i gotovo u svakoj je bila zastava.
– Neke su uspjele opstati na vrhu i nekoliko dana, a neke bi stradale čim bismo ih stavili – prisjeća se Pilip Karaula.
Ponestalo im je zastava u jednom trenutku pa su prekrajali jugoslavenske. Okrenuli bi je naopačke i izrezali petokraku, tako da je samo ostala rupa.
Ivica Ivanika poginuo je pred sam pad grada. Hrvoje Džalto zarobljen je na dan pada grada na uglu kod Vodotornja. Večer prije posljednji je put stavio zastavu na nj. Sutradan, 18. studenog 1991. oko 15 sati zamijenjena je onom jugoslavenskom. Tada je sve bilo gotovo. Poslije je u Haagu, na suđenju tzv. “vukovarskoj trojci”, jedan svjedok opisao kako ga je Džalto oduševio jer se “predao naoružan, u punoj opremi, sa šljemom na glavi, bajunetom o pojasu, uredno, vojnički”. I on će spomenuti hrvatsku zastavu na vrhu Vodotornja.
Džalto i Karaula prošli su višemjesečnu torturu u srbijanskim logorima. Obojica su dočekala i povratak u svoj grad, no Džalto je nedavno preminuo.
Pilip Karaula nije se nakon rata penjao na toranj. Obilazi ga, pak, pokazuje turistima, priča o njemu priče.
– Većina nas branitelja generacija je koja je stasala i rasla s Vodotornjem. Građen je od 1963. do 1968., gledali smo kako nastaje i ometali građevinare. Provlačili smo se kroz žicu i penjali po njemu, utrkivali tko će prije doći do ruba pa su preplašeni čuvari imali živu muku kako da nas spuste tako da se ne ozlijedimo – prisjeća se Karaula.
Memorijalna soba i vidikovac
Autor idejnog projekta Vodotornja je Matej Meštrić. Građevina je temeljena na armiranobetonskoj ploči promjera 21 metar i dubine četiri metra. Rezervoar se punio pročišćenom vodom iz Dunava, kroz prostrojenje u Borovu naselju, četiri kilometra dalje, brzinom 300 litara u sekundi. Ukupna masa je, s punim rezervoarima, oko 9000 tona. Prije rata do vrha je vozio lift. Na vrhu su bila dva rezervoara, a ispod njih restoran.
Za rata je zadobio više od 600 “ožiljaka”. I takav, ranjen, ostat će kao živi svjedok toga vremena jer u projektu obnove izvana će biti gotovo netaknut. Ugradit će se, pak, panoramski lift, opremiti memorijalna soba, urediti vidikovac. U akciji koja je ujedinila Hrvatsku prikupljeno je približno 9,5 milijuna kuna za njegovo uređenje. Prva procjena konačne računice iznosila je 16,7 milijuna kuna, plus PDV, no gradske vlasti vjeruju kako će na koncu dosegnuti približno 22 milijuna kuna.
– Koliko možemo, i mi branitelji izdvajamo za obnovu. Najlakše bi, možda, bilo povući novac iz proračuna, no akcija za pomoć Vodotornju ponovno nas je sve ujedinila – zaključuje Pilip Karaula.
Otkako je “izniknuo”, Vodotoranj na neki način fascinira. Kada je građen, 60-ih godina prošlog stoljeća, s rezervoarom od 2200 kubnih metara, bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi. No, najveće poštovanje zaslužio je kao simbol otpora u Domovinskom ratu. Približno 12,9 milijuna kuna skupljeno je, do jučer, za obnovu Vukovarskog vodotornja. Prva procjena konačne računice za obnovu Vodotornja iznosila je 16,7 milijuna kuna, plus PDV, no vjeruje se kako će na koncu dosegnuti i 22 milijuna. Akcija je ujedinila Hrvatsku, a na dugačkom popisu donatora su i dječji vrtići, splitska Družba sestara služavki malog Isusa, osnovne škole, veterinarske ambulante i stanice...
