Bolnica za kronične bolesti dječje dobi
O djeci koje su se zbog njihovih kroničnih bolesti odrekli i roditelji uz osoblje bolnice već dva desetljeća brinu se i talijanski volonteri
Ubrzanim korakom dolazi do nas i veselo pozdravlja, ravnatelju bolnice rukom “daje pet” pa nastavlja nekim svojim poslom. Ni pet minuta kasnije ponovno je vidimo kako vesela i u nekom svom filmu po travi korača prema velikom šatoru u kojem volonteri talijanske udruge “Vrt plavih ruža” upravo poslužuju ručak.
Na Božić ih poslali u Bistru
Ona je Ivana, desetogodišnja djevojčica iz okolice Čakovca koja će i ovog kolovoza, baš kao što je to činila i proteklih godina, desetak dana provesti na ljetnom kampu koji talijanski volonteri organiziraju u krugu Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Jedinstvena je to ustanova u Hrvatskoj u kojoj su smješteni najteže oboljeli mališan, njih 107, od kojih većina ne može niti samostalno hodati, mnogi moraju biti neprekidno priključeni na aparate koji ih održavaju na životu, a dosta ih ima problema s refleksom gutanja pa hranu dobivaju isključivo intravenozno. Većinu vremena prikovani su za kinderbete ili krevete i ono najtužnije - riječ je o djeci od koje su roditelji digli ruke, pa su ulogu brižne majke preuzeli liječnici, njegovatelji i medicinske sestre. Ipak, i njih je premalo te se ne stignu u tolikoj mjeri posvetiti svakom djetetu, pa već dvadeset godina, koliko postoje Plave ruže, tu uskaču volonteri, uglavnom talijanski, ali ima i nešto domaćih ljudi.
– U Bistri sam sasvim slučajno završio 1998. godine. Bio je Božić i trebali smo vrijeme provesti u Brezovici s djecom koja su ostala bez roditelja, ali došlo je do neke greške i ispostavilo se da su djeca otputovala za praznike. Karmelićanke koje su tamo radile predložile su nam da odemo volontirati u Bistru, i nas desetak je otišlo a da nismo uopće znali kamo idemo. Mislili smo da se radi o socijalnim slučajevima, pa smo bili šokirani težinom bolesti djece. Tada sam odlučio osnovati udrugu jer sam vidio da ta dječica vape za toplom riječju na koju reagiraju osmijesima i bezuvjetnim prijateljstvom - kazuje svećenik Ermanno D’Onofrio.
Koliko je udruga značajna, dovoljno govori činjenica da je dosad, isključivo zahvaljujući njoj, kroz bolnicu prošlo više od 10 tisuća volontera. Ljetni kamp na kojem sudjeluje između 100 i 130 volontera organizira se jednom godišnje, a tijekom godine svakog se tjedna izmjenjuje po jedna grupa u kojoj bude desetak ljudi. Ove godine kamp vodi 28-godišnji Eduardo koji je u Bistru prvi put došao 2011.
Sve skupa mi je teško palo
– Imao sam već tada dosta iskustva u volontiranju pa sam mislio da će mi ovo biti mačji kašalj, ali već u prvom obilasku bolnice ostao sam totalno šokiran, sve skupa mi je jako teško palo, plakao sam i mislio da neću to moći raditi. Onda sam došao do jednog krevetića, a jedan dječak, zvao se Dino, pružio mi je ruku i nasmijao mi se. U tom trenutku nešto se prelomilo u meni i odlučio sam da ću ostati i vraćati se ovamo svake godine - pojašnjava Eduardo.
Od njegovog prvog dolaska do danas, otkako joj se na čelu nalazi ravnatelj Renato Mittermayer, bolnica koja se nalazi u zgradi baroknog dvorca potpuno je renovirana. Desetogodišnja Ivana s početka priče u njoj je bila pacijentica pune tri godine, dok su sve sobe bilo potpuno derutne. Nakon operacije srca jedna je od rijetkih koja se potpuno oporavila te uspjela izaći iz bolnice i danas vodi normalan život poput svojih vršnjaka. Ali se svejedno svake godine vraća volontirati jer svi volonteri i liječnici zauvijek će, kako kaže, biti “njezini mame i tate”.
