Umberto Girometta na Mosoru
Do planinarskog doma 'Umberto Girometta' do kojeg se može doći samo pješice nisu mogli ni vojska, ni policija, ni vatrogasci...
– Sam ne mogu puno napraviti pa se nadam da će netko čuti moj poziv da se obrati pažnja i na ovaj dio požara – zavapio je u ponedjeljak malo iza 15 sati Špiro Gruica, legendarni domar Planinarskog doma “Umberto Girometta” na splitskom Mosoru. Bilo je to u vrijeme kada je vatrena stihija već harala selima iznad Splita.
Malo kome je u tom trenutku na pameti bio planinarski dom, bio on i najposjećeniji objekt takve vrste u Hrvatskoj, čijih bi devedeset godina bogate povijesti u kojoj je, između ostalog, imao funkciju bolnice, radionice oružja i zapovjedničke baze doslovno progutao plamen da na scenu nisu stupili pripadnici HGSS-a. Do planinarskog doma do kojeg se može doći samo pješice nisu mogli ni vojska, ni policija, ni vatrogasci... Bila je to scena kao u kakvom filmu kada su se iz šume čiji je veći dio već bio u plamenu u crvenim odorama pojavili, možemo ih bez pretjerivanja tako nazvati, junaci iz gorske službe spašavanja.
“Gore se ide jedino pješice”
– Nazvao me u jednom trenutku ministar Davor Božinović i pitao: “Pa kako se dođe do gore?”. Odgovaram mu: “A nikako, jedino pješice”, i nakon toga muk. Inače u blizini doma može sletjeti helikopter, ali zbog gustog dima to također nije bila opcija, tako da nam je preostalo jedino organizirati se i pokušati doslovno golim rukama obraniti objekt. Gore nema struje da bismo mogli spojiti nekakve pumpe, nema ni dotoka vode, sva sreća pa je blizu doma jedan izvor iz kojeg smo mogli puniti brentače, ali sve na ruke – kazuje Vinko Prizmić, pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja.
Objašnjava kako su se unatoč tome što nisu opremljeni za gašenje požara munjevito uspjeli organizirati – u gradu su kupili petnaestak naprtnjača i brentača te najprije s jednim, a potom s još dva tima krenuli u obranu planinarskog doma.
Mislili da nemaju šanse
– Dom je okružen borovom šumom koju je već zahvatio plamen, a iskreno, isprva smo mislili kako nemamo puno šanse u borbi s tim infernom. Ali nismo niti pomišljali da barem ne pokušamo spasiti što se spasiti da. Kad se već činilo da ćemo se morati povući, vjetar je iznenada stao, i tu smo uspjeli zaustaviti prodiranje požara sa zapada. Dok je nekoliko ekipa gasilo požar, drugi su rušili stabla kako se vatra ne bi dalje širila. Moram reći da su to bili zaista nadljudski napori u borbi koja je potrajala više od 24 sata na mjestu na koje nitko osim nas nije niti pomislio otići. Kad gori šuma, svi bježe, a mi smo usred te stihije obranili objekt zahvaljujući i srcu, ali i pameti, bez te kombinacije od doma Umberta Girometta danas bi ostalo samo zgarište – s ponosom u glasu ističe Prizmić.
Nekoliko timova u kojima se nalazilo između deset i dvadeset ljudi još je četiri pazilo da se vatra ponovno ne razbukta, u dežurstvima koja su trajala između deset i petnaest sati. Vatra je u više navrata pokušala naći put, ali GSS-ovci su svaki put na vrijeme reagirali. I na kraju, što reći, nego – svaka čast.
