Općina Koška pomaže mladim obiteljima
Općina s deset naselja svojim mještanima osigurava besplatan vrtić, udžbenike, stipendije za studente i besplatan prijevoz za đake, a povećali su i naknade za novorođenčad
Dan prije početka nastave, tri sina Marijane Pratljačić bila su na sto muka. Zvono u OŠ Ivane Brlić-Mažuranić u Koški kod Osijeka samo što se nije oglasilo, a oni u torbama nisu imali udžbenike, bilježnice, pa čak ni olovke. Marijana se nije nimalo uzrujavala. Kupnja knjiga i pribora za školu – nije bila više njezina briga.
– Jaukali su kako će na nastavu praznih torbi, nisu mi vjerovali da će sve dobiti u školi. Sumnjičavi smo, iskreno, u prvi mah bili i mi roditelji – započinje 32-godišnja Marijana. Sinovi su joj u prvom, drugom i petom razredu, a imaju i malenu seku. Žive od suprugove plaće jer je Marijana na rodiljskom dopustu. U džepu im je ove jeseni ostalo, računa, barem 4000 kuna.
– Morali smo, jedino, i doći po djecu u školu jer su im torbe na povratku bile preteške – domeće 30-godišnja Sanela Hapčak, čiji sin Marko sjedi u drugom razredu. Uštedjela je tisuću kuna.
Ni za vrtić u Koški roditelji od rujna ne plaćaju ni kunu. A još otprije srednjoškolcima je besplatan prijevoz. Na račune deset studenata, pak, sjeda 600 kuna mjesečne stipendije. Sve se to plaća iz općinske blagajne.
– Ne može to ni Milan Bandić! – šale se u Općini.
Dok svi pričaju o demografskoj obnovi, oni povlače, ponosni su, konkretne poteze – pomažu mladim obiteljima. Svjesni su, naime, da su “staračka općina”, i sa znatno više umrlih nego rođenih.
Nisu se zadužili ni lipe
– Uzalud je graditi nogostupe ako selom nema tko hodati. Djeca su nam prioritet i pratimo ih od vrtića do, praktički, zasnivanja vlastite obitelji – navodi Miroslav Čukić, zamjenik načelnika, ali i ravnatelj mjesne škole.
Na pitanje kako su namaknuli novac, kratko odgovaraju: “Štedjeli smo.”
Proračun im je, inače, težak 11 milijuna kuna, a broje oko 4000 stanovnika.
– Milijun kuna stajalo nas je 350 kompleta udžbenika i vrtić za 35 djece. Nije to neki veliki novac, samo treba više hrabrosti – stav je načelnika Zorana Kovačevića. Ipak, rijetki su se, barem u Slavoniji i barem zasad, ugledali u njihov primjer.
I dok su brojni roditelji u Hrvatskoj bili prisiljeni podići kredit kako bi opremili svoje školarce, Općina je za udžbenike i sve ostalo pripremila “keš”. Nikada se u 23 godine postojanja nisu ni lipe zadužili, za kredite oni ne znaju. Usmjerili su se, rezimiraju, na polagan razvoj, a on im je u konačnici osigurao stabilan i likvidan proračun. Recept im i nije, kažu, nikakvo čudo. Primjerice, dok se u njihovoj okolici vode pravi ratovi zbog raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, oni su taj problem riješili među prvima u državi, još 2003. Radilo se o više od 3000 hektara.
– Osigurava nam to značajne prihode, od milijun i pol do dva milijuna kuna. Posljedično, velik je i broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, od kojih žive brojni mještani – navodi načelnik. Zoran Kovačević, inače, na čelu je općine gotovo polovicu svoga života, i volonter je. Načelnikom je postao s 26 godina, još na prvim izborima 1993. Radno mu je mjesto u HGK, predsjednik je Županijske komore Osijek, također dugi niz godina.
Lokalna samouprava mora pomoći
Općina s deset naselja, nadalje, tradicionalno je usmjerena na dnevne migracije u gradove Osijek, Našice, Valpovo, a od svih su udaljeni tek 20 do 30 kilometara, na raskrižju su putova. Ne ovise stoga o jednoj, mjesnoj tvrtki pa im je i to, uvjereni su, jamstvo stabilnosti prihoda. Pripali su i drugom potpomognutom području, a “poklopilo” im se i uspješno poslovanje nekolicine mjesnih poduzetnika pa se u općinsku blagajnu slio dodatni novac od poreza.
Suočili su se i oni s iseljavanjem obitelji, najviše u Njemačku, no specifični su i po povratnicima, umirovljenicima koji su trbuhom za kruhom otišli ‘70-ih godina.
– Od 50 kuća u mojoj ulici, u 20 su povratnici iz inozemstva. Žive lijepo od svojih mirovina pa je i potrošačka klima stabilna – prikazuje Kovačević. Ne čudi, stoga, što su u selu tri trgovačka lanca.
Rastužuje ih, pak, povelik broj praznih kuća, posebice u manjim naseljima. Ratne 1991. brojali su 5500 stanovnika, danas ih je 4000. I upravo to žele promijeniti. Riješili su, kažu, komunalnu infrastrukturu pa su im novi prioritet – obitelji. Povećali su lani, stoga, i darove za novorođenčad. Za prvu i drugu bebu roditeljima na račun sjeda 1500 kuna, a za treću i svaku sljedeću prinovu taj se iznos penje na 3000 kuna.
– Nekada je više obitelji živjelo u maloj slavonskoj kući, a danas svako dijete mora imati svoju sobu i računalo. Roditelji se, dakle, moraju snaći i za stan, režije, odjeću, knjige i još pregršt toga, a kućni budžet nije žvakaća guma da se rasteže unedogled. Lokalna samouprava tu mora uskočiti i pomoći obitelji kako bi lakše funkcionirale, inače nikada nećemo u praksi provesti demografsku obnovu – upozorava, pak, donačelnik Čukić. Kako bi još više rasteretili roditelje, želja im je, u skorijoj budućnosti, uvesti i produženi boravak u školi. Pisala bi se tamo i domaća zadaća, a dok su na poslu, roditelji bi bili mirniji jer znaju da su im djeca na sigurnome.
'Imamo sve što i manji grad'
Inače, hodnicima OŠ Ivane Brlić-Mažuranić, u Koški i još četiri područne škole, trčkara 275 đaka. Dvanaest je to đaka manje nego lani. Udžbenike su, pak, kupili i za mališane iz Breznice Našičke, koja im pripada teritorijalno, no tamošnji đaci sjede u klupama škole u Jelisavcu. Besplatan obrok ima ih 188. Njih 60, od toga, hrani se općinskim novcem. Kuhana su jela u tanjurima četiri dana u tjednu, a pripremaju se na profesionalnom štednjaku.
– Negodovali su malo u početku da ne vole špinat ili grah s kobasicom, ali sada ga itekako jedu! – zadovoljan je ravnatelj.
– Nema boljeg načina da se potroši naš novac – složni su roditelji. Antonija Kovačević majka je Eme, u četvrtom razredu, i osmašice Viktorije. Najstarije joj je je dijete s posebnim potrebama, a kako skrbi o njemu, nije zaposlena. Prevrću, stoga, svaku kunu, kao i mnogi drugi.
– Knjige smo lani za Emu kupili na rate, a Viktoriji smo nabavili od prijateljice. Uz nove torbe, izdvojili smo tada 3000 kuna – iznosi Antonija.
Marijana Pratljačić rođena je u Koški, a u njoj odrasta i četvero njezine djece. Demografskoj je obnovi, šali se ova mlada žena, već dala svoj doprinos.
– Mogu si priuštiti da iskoristim tri godine rodiljskog dopusta, ne bi mi bila veća razlika u novcu niti da se vratim na posao pa sam ipak doma i brinem se o djeci – govori Marijana, prodavačica po zanimanju.
Sanela Hapčak u Košku se udala prije 10 godina, iz susjednih Budimaca. Medicinska je sestra u našičkoj bolnici.
– Ne razmišljamo o preseljenju. Naše selo ima sve što i manji grad. Liječnik radi u dvije smjene. Bilo bi dobro još da je vrtić dulje otvoren, a ne samo do 14 sati, no za to nema dovoljno mališana – govori ona.
'Seljak je ostao Seljak'
Dok vodi troje mališana za ruku vrtićkim dvorištem, zatekli smo Davora Mihalja iz Normanaca. Uz svoju Leticiju, iz vrtića kući vozi i Natali i Nikolu, djecu dvoje susjeda.
– Jako nam je važno da nam kći ide u vrtić, zbog socijalizacije. Dvojili smo se zbog novca, no kad smo čuli da je besplatno, nismo više razmišljali. U mirovini sam pa najčešće ja vozim sve troje – govori Mihalj.
Društveni se život, pak, “odigrava” i kroz 20-ak udruga. Općinski proračun i njima je isključivi izvor prihoda, a povuku 600.000 do 700.000 godišnje. Tri su tamo nogometna kluba, a najzvučniji je NK Seljak iz Koške, “rođen” davne 1919.
– Ratarski je ovo kraj, pa odatle i ime Seljak. Bilo je pokušaja, nakon Drugog svjetskog rata, da ga se preimenuje u Partizan, a u novije vrijeme su nam sponzori nudili čak i nove tribine, kako bismo ponijeli njihovo ime. Ali Seljak je ostao Seljak – priča Matija Kojundžić iz uprave kluba. Trčkarao je njihovim travnjakom, kao dječak, i nogometaš Dinama te reprezentativac Marko Lešković. No, nije bio registriran pa nisu tako, šale se, “ni pokupili novac od transfera”.
Na sportskim su terenima, ipak, najjači u streljaštvu, Streljački klub Koška u prvoj je hrvatskoj ligi.
– Korijeni toga sporta sežu kod nas još u 1960. Tadašnji načelnik policijske postaje bio je zaljubljenik u streljaštvo. Sagrađena je 1998. i velika dvorana – priča Zdravko Jakopec, koji je već 36 godina predsjednik Streljačkog kluba Koška. Djeca i mladi treniraju i na natjecanja odlaze praktički bez svoga novca jer im je Općina glavni sponzor, pokriva 70 posto troškova, a razlika se namiri iz članarine.
Nije sve blistavo, naravno, ni u Koški, i njihove mještane muče besparica i nezaposlenost, i kod njih se ocrtava tužna hrvatska stvarnost.
Ne treba glorificirati to što radimo, ali za malu, siromašnu općinu, ipak nešto znači – zaključuje načelnik Zoran Kovačević.
