Zlata vrijedan
Obitelj Arić u Gornjim Crnogovcima ima muzne krave, junad i telce. Da ih prehrane, u ‘tvornici pod vedrim nebom’ obrađuju 120 hektara zemljišta
Bilo je posljednjih godina u tome slavonskom selu svatova, ali se mladenci nisu zadržali na ognjištu, nego su se uputili u svijet. Godinama se ovdje nitko nije rodio pa je sa svojih jedanaest ljeta Domagoj Arić najmlađi u Gornjim Crnogovcima. U tom selu sa sedamdesetak stanovnika ni signala za mobitel hrvatskih operatora ili nema ili je vrlo loš pa ga vrlo lako “preotme” mobilna mreža iz susjedne Bosne i Hercegovine koja je s druge strane Save. Ali barem je dobar put koji iz općinskoga središta – Staroga Petrova Sela – vodi u Crnogovce.
Prva je četiri razreda Domagoj završio u područnoj školi u susjednim Donjim Crnogovcima, u jednoj je učionici iz sve četiri generacije bilo samo dvanaest đaka. Dva su razreda učila njemački, a dva engleski jezik pa su dvije učiteljice nastavu stranoga jezika u istoj prostoriji održavale istodobno. Domagoj se ne žali, naučio je, kaže, sve što je trebalo.
Uči u životnoj školi
Osim u školi, uči ovaj dječak i kod kuće, i to onu težu, životnu školu. Zanimljivo, ni ta mu nije ni teška ni mrska pa s majkom Mirelom i ocem Davorinom odlazi do farme muznih krava koju su Arići podigli tristotinjak metara od kuće.
– Napajam telce, čistim, okrećem slamu... – nabraja. Bude li htio, jednoga će dana naslijediti tu farmu na kojoj je 80 muznih krava, uglavnom simentalki te pokoja pasmine holstein, zatim šezdesetak ženske teladi i junica te još 70 bikova u tovu. Roditelji ga neće siliti da ostane u selu, baš kao što nitko nije silio ni njih.
– Tu sam se rodio, tu sam ostao, ne idem nikud odavde. Nikada ne bi’ živio u stanu – kaže 41-godišnji Davorin, poljoprivredni tehničar.
– Selo i poljoprivreda su i veliko odricanje, ali i velika ljubav – objašnjava devet godina mlađa Mirela koja je završila srednju veterinarsku školu. Kako bi prehranili svoje krave, Arići obrađuju 120 hektara zemlje, polovica je njihovo vlasništvo, a polovicu imaju u najmu od seljaka i države. Na farmi, s koje svaki drugi dan Vindija odvozi između dvije i dvije i pol tisuće litara mlijeka, već nekoliko godina zaposlen je i jedan bračni par iz Gornjih Crnogovaca. Radnici imaju godišnji odmor, gazde ne.
– Ma nije nam problem novac, nego posao. Do prije nekoliko godina nisam ni sanjo da ću imat ovo što danas imam. Ovo je tvornica pod vedrim nebom. Izgleda kao da smo sami sebi gazde, ali šef je stoka. Sve mora biti na vrijeme. Cijelo selo zna ako pola sata kasnimo s hranjenjem. Kad odemo u svatove, nikada ne znamo kad ćemo se morat ustat jer se krava teli. Ipak, volio bih da odemo na more. Ne zbog sebe, već zbog njih dvoje. Ja sam na moru bio još kad sam u školu iš’o, a oni nikad – govori Davorin pogledavajući prema ženi i sinu. A njih dvoje, skromni kakvi već jesu, ne žale se i ne kukaju što obale još vidjeli nisu, svjesni da posao kojim se bave iziskuje cjelodnevni angažman, da tu nema ni Božića, ni Uskrsa, a kamoli mora.
– Mi živimo od proizvodnje i prodaje mlijeka – sažima Mirela u jednu rečenicu sve razloge zašto nikamo ne putuju.
Obiteljsko gospodarstvo Arićevih uspjelo je opstati unatoč svim nedaćama koje su proteklih godina zadesile proizvođače mlijeka, dovodeći do propasti mnogo farmi. Ni Mirela ni Davorin ne mogu ni zamisliti da kredit nisu platili na vrijeme i da kasne s plaćanjem obveza. Po količinama mlijeka koje proizvedu, a godišnje je to oko 380.000 litara, treći su proizvođač mlijeka u županiji. Ove su godine dobili županijsko priznanje za svoj rad i trud. Svu žensku telad i junice ostavljaju na farmi, a bikove koje imaju u tovu prodaju mesnoj industriji Imes iz Samobora. A taj ih je dogovoreni posao spasio od nepoštenih i prevaranata, kakvome su prije nekoliko godina bili nasjeli. Izvjesnome Ljubanu Baketariću iz Prozora u BiH za 136.000 kuna “prodali” su bikove. Pojavio se s urednim papirima, ovjerenom zadužnicom i na kraju sa stokom nestao bez traga. I ne vrijedi Davorinu Ariću baš ništa što danas u džepu ima pravomoćnu sudsku presudu da je Baketarić prevario i njega i mnoge druge. Za vlasti Ljuban kao da je u zemlju propao. A s njim i novac za bikove.
Licencirani bik Matan
– Uvijek sve ide na poček. Samo što ti pošten čovjek plati – mrsko se Davorinu i sjetiti te tragične epizode pa prebacuje na onu vedriju, a to je – posao. Kaže Arić kako se nekoć njegov otac bavio poljoprivredom, a prije njega dida, pa didin otac... – Ja sam, eto, sve to naslijedio, povećavao, kupovao mehanizaciju. Iz ovog je dvorišta sve krenilo – kaže pokazujući prema šupama u kojima su se nekoć tiskale krave, sve dok Davorin nije “presjekao” rekavši da će ili napraviti farmu ili se prestati baviti stočarstvom. Tri je godine “lovio” papire pa naposljetku dobio kredit HBOR-a iz Operativnog programa govedarske proizvodnje. Farma za 59 muznih krava useljena je 2008., a dvije godine kasnije Arići su je nadogradili vlastitim sredstvima, za još 120 grla junadi u tovu. Kako bi smanjili troškove za struju, na krov farme postavili su solarne ploče. Dok nam pokazuju izmuzište u kojemu stroj muze šest krava, čije mlijeko kroz cijevi putuje u laktofriz u susjednoj prostoriji, Mirela i Davorin govore da njihove krave daju prosječno 22 litre mlijeka na dan. Mužnja je dvaput dnevno, u 7 i 18 sati. Na farmi imaju i “odjel pedijatrije” – prostoriju u kojoj je peć pa tu za zimskih mjeseci smještaju teliće, da im ne bude hladno.
– Ovo je Matan – pokazuje Domagoj rasplodnog i licenciranog bika simentalca. Na ovoj farmi nema umjetnog osjemenjivanja pa Arićevi svake dvije godine mijenjaju bika, da se ne miješa krv.
– Nije problem ulaganje, već opstanak – kažu supružnici odlučni da ustraju pa već znaju kako će njihova sljedeća investicija biti u sušaru i skladište za žitarice te plato za kruti stajnjak. Kada se sve posloži na svoje mjesto, bit će prilike da Davorin odvede sina i ženu na more. A možda promijeni i već punoljetni automobil u kojemu se vozi ravničarskim cestama...
