Izbornik
Naslovnica Projekti 2118 pregleda
Zlata vrijedan

Na farmi OPG-a Vrček uzgajaju se svinje, ali i proizvodi struja

OPG Vrček
1/6
Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL
Dalibor i Melita Vrček u Črncu Biškupečkom izgradili su modernu svinjogojsku farmu s bioplinskim postrojenjem koje će godišnje proizvoditi dva milijuna kilovata električne energije za prodaju

Trebalo je tu puno volje, reda i rada. I puno ljubavi. I trebala je jasna vizija kako sve svoje snove pretočiti u javu. Više no dobrodošlo je razumijevanje susjeda kojima nije smetala farma svinja u blizini kuća i koji su dopustili da se na njihovu zemljištu kopa i gradi dalekovod za potrebe bioplinskoga postrojenja Vrčekovih.

Kad se sve to ispreplelo i posložilo, u Črncu Biškupečkom kod Varaždina “niknula” je suvremena svinjogojska farma, a tik uz nju bioplinsko postrojenje snage 250 kWh, koje će godišnje proizvoditi dva milijuna kilovata električne energije za prodaju, a deset posto te količine trošit će se na gospodarstvu obitelji Melite i Dalibora Vrčeka. Izgradnjom postrojenja vrijednog oko devet i pol milijuna kuna, a uz pomoć sredstava iz IPARD programa, ovaj je OPG postao prvi u Hrvatskoj koji takvo postrojenje ima.

– Gledali smo kako objediniti sve tri strateške grane: hranu, energiju i otpad. I, evo, uspjeli smo – kaže nam 41-godišnji Dalibor vodeći nas prema suvremenoj svinjogojskoj farmi “slobodnoj od svih bolesti”, zbog čega se strogo vodi računa da nitko ne smije ući bez dezinfekcije i drugih sigurnosnih mjera kako se svinje ne bi inficirale.

Imaju i mini laboratorij

Ispod farme postavljeno je kilometar i pol cijevi za hlađenje i grijanje zraka, zbog čega je, na primjer, ljeti za vanjske temperature 35 stupnjeva u svinjcima samo od 26 do 27 stupnjeva. Na farmi je sve automatizirano pa se alarm oglašava ako su svinje ostale bez vode ili hrane ili ako je nestalo struje. Iz zasebnih silosa u mješaonice stočne hrane “izlaze” kukuruz, ječam i soja, a pripravljena hrana se svinjama dozira po zadanim parametrima koji ovise o tome je li to obrok za odojka, krmaču, tovljenika... Zapravo, sve je na ovoj farmi “na gumb” i unaprijed isprogramirano.

Godišnje Melita i Dalibor uzgoje oko 2800 svinja za čiju prehranu obrađuju 300 hektara zemljišta na kojem posiju kukuruz, ječam, soju, raž i pšenicu. To zemljište rascjepkano je na više od stotine parcela. I tu se ništa ne može.

Svinjogojstvo je Vrčekovima prvotno bio samo dodatni izvor prihoda, a uzgojem svinja počeli su se baviti još Darkovi roditelji Anica i Božidar. Prije 26 godina iza kuće izgradili su Vrčekovi farmu za 80 tovljenika, devet godina poslije ona je dograđena kako bi se u nju moglo smjestiti još 30-ak krmača. Prije pet godina izgradili su potpuno novu farmu, vrijednu oko pet milijuna kuna. Površina je 110 s 15 metara i nalazi se blizu, ali je ipak udaljena od kuće. Kapacitet je farme 130 krmača i oko 2800 tovljenika. Melita i Dalibor dizali su kredite i kupovali zemljište jer su u početku imali samo jedan hektar. Ulaganja i proširenja dali su rezultate pa su oboje ostavili svoje dotadašnje poslove i posvetili se poljoprivredi. Melita, po struci grafička dizajnerica, naglašava kako im je uvelike savjetima pomogao pročelnik za poljoprivredu u županiji.

Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL

Naposljetku, došli su do toga da proizvode meso prvoklasne kvalitete s čijim plasmanom nemaju problema. Od njih otkupljuju četiri privatna mesara – po dva iz Zagreba i Varaždina.

Kvaliteta mesa ovisi o kvaliteti hrane, a Vrčekovi se brinu da njihove svinje dobiju najbolje. Na gospodarstvu imaju i C02 silos u kojemu je i nakon godine skladištenja aroma kukuruza kao da je svjež.

-Za svinje imamo svoju hranu, za oplodnju sami uzimamo sjeme. I to je jedini način da sačuvaš zdravstveno stanje na farmi na visokoj razini – govori Dalibor pokazujući nam mini laboratorij u kojemu se do pet dana na temperaturi -17 stupnjeva čuva sjeme.

– Majke su pasmine veliki jorkšir – kaže Dalibor.

Riječ je o austrijskoj genetici edelschwein, a odlika ovih svinja je plodnost pa svaka krmača prosječno oprasi dvanaest prasaca. Nerasti su pasmine landras. Odrasle svinje teške su od 250 do 350 kilograma, tovljenici dobiveni njihovim križanjem oko 110 kilograma.

– Mlado prvi mjesec bude s krmačom, drugi mjesec se odvaja, a treći je u tovu – objašnjava Dalibor, vlasnik ovoga obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva registriranog prije deset godina.

Kada su već proizvodnju zaokružili tako što su za svoje svinje proizvodili hranu, odlučili su Melita i Dalibor da će iskoristiti i nusprodukt na farmi, a to je svinjsko gnojivo, koje u kombinaciji sa silažom tvori sirovinu za rad bioplinskoga postrojenja.

Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL

Za naše prilike nesvakidašnja odluka, za europske seljake svakodnevica. Pa, vidio je Dalibor kako seljaci u inozemstvu žive i rade kada je svojedobno bio uzeo dva tjedna godišnjeg pa otišao u Nizozemsku na farmu s 1200 krmača, spavao u kampu i sve to još i platio samo kako bi naučio što se i kako može raditi. Vidio je i kako žive seljaci u Belgiji i Njemačkoj.

Ustraju u životu na selu

– Može se od poljoprivrede živjeti. A može se i otići na godišnji. Pa tako i europski seljak radi – govori nam Dalibor dok s njim i Melitom i njihovim mlađim sinom Adonisom – koji uživa u ratarstvu, ali i poslu na farmi – stižemo pred bioplinsko postrojenje. Objašnjavaju nam kako se u fermentoru doziraju travna i kukuruzna silaža i dodaje gnojovka, koja sa zelenom masom proizvodi bioplin (metan), čijim se izgaranjem proizvode toplinska i električna energija. Fermentacijom nastaje humusno gnojivo, odlično za ekološku gnojidbu njiva. Za rad na postrojenju zadužen je stariji sin Vrčekovih Leonardo. No, odlazi on raditi i u polje, baš kao što je bilo i za našega posjeta kada smo ga na njivi zatekli sa zaposlenikom Igorom Roginom.

Kako bi upotpunili ponudu svog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, Vrčekovi će na imanju imati i preradu i kušaonicu sa svojim špekom, kobasicom, čvarcima... Zgrada je već napravljena.

Da nije bilo administracije i pet godina iščekivanja dokumenata, sve ovo što danas u Črncu Biškupečkom imaju zasigurno bi bilo gotovo već mnogo prije. Ali, to je hrvatska, a ne europska zbilja, no ni ona nije pokolebala Melitu i Dalibora Vrčeka da ustraju u životu na selu i u poljoprivredi. A budućim će “seljacima” savjetovati da se javljaju na natječaje, ali i da stalno uče kako bi nova znanje i tehnologije mogli primijeniti i na svome gospodarstvu.

Baš kako su oni učinili.