Zlata vrijedan
U proljeće 2010. godine obitelj Vinceljak u selu Jazvine u općini Radoboj zasadila je prvih 1170 stabala, i to nakon što je "kućno vijeće" izglasalo da, umjesto vinograda, posade kruške koje obožavaju
Razmišljala je kako ni od čega djeci osigurati budućnost, a suprugu i sebi mirnu starost. Sina je pitala bi li htio da mu novcem s police životnog osiguranja kupe automobil ili da ga ulože u voćnjak. Skroman i radišan, nije dvojio. Pa i traktor može biti, na primjer, ferrari.
Odvažili se i uspjeli
I tako je u studenome 2009. godine, baš na rođendan Ankice Vinceljak, započela jedna lijepa poljoprivredna priča, smještena na zelene zagorske brege, u selo Jazvine u općini Radoboj. Baš nikakva iskustva u voćarstvu nisu imali, niti su znali koga pitati, niti je okolina vjerovala da će u Zagorju dobro roditi kruške. Al’ eto rode, i to viljamovke teške oko 450 grama, dvostruko više no što je uobičajeno. Supruzi Ankica i Ivan te njihova djeca, Lucija, studentica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, i Vanja, student građevine, danas imaju voćnjak sa 6800 stabala krušaka sorti viljamovka, abata, konferans, lukasova i društvenka. Posadili su i 500 stabala jabuka. Od raznih vrsta voća prave pekmez i ekstradžem, od krušaka rade sok, a ove godine prvi put bi trebali imati i rakiju proizvedenu u “veselome stroju” koji imaju u svojoj destileriji u zaselku Vinceljaki.
Da nije bilo mraza, ovogodišnji urod bio bi oko 60 tona krušaka. Ovako će ih imati samo tonu. Ali nepogoda nije i neće obeshrabriti Vinceljake pa kane posaditi i bobičasto voće, imati rakiju prepoznatljive kvalitete, vlastiti pogon za preradu kruške u sok, a planovi sežu i prema agroturizmu...
Općina i županija, kažu, bile su im sve vrijeme poticaj da idu dalje. Danas voće uzgajaju u integriranoj proizvodnji, uravnoteženom primjenom agrotehničkih mjera u svrhu proizvodnje ekološki i ekonomski prihvatljivih proizvoda, s minimalnom uporabom agrokemikalija. Prvotna je nakana bila da na bregu posade čak tisuću sadnica krušaka na hektaru zemlje koju su imali. Pripremili su zemlju, tražili odgovarajući sadni materijal i najprije htjeli kupiti sadnice na podlozi sjemenjak. Sreća je, kažu, što u rasadniku Bjeliš u Opuzenu nisu imali taj nego sadni materijal na podlozi dunje. U proljeće 2010. godine zasadili su prvih 1170 stabala.
– Općina i županija poticale su trajne nasade, a mi obožavamo kruške pa samo odlučili pokušati – kaže Ankica.
Ivan je bio skloniji tome da se okušaju u onome što Zagorcima tradicionalno dobro ide – sadnji vinograda. Ali “kućno vijeće” ga je preglasalo. Već sljedeće godine zasadili su još stabala. Vidjevši kako su ozbiljno “zagrizli”, djed im je odlučio prepustiti nešto zemljišta koje je ljubomorno čuvao za svoje pajceke i kuruzu. A onda su se javili i susjedi i ponudili im parcele na prodaju. Kupovali su komadić po komadić jer takve su to, male zagorske parcele. Posuđivali su novac od prijatelja, pomagali se kreditima, javljali na natječaje. I gurali naprijed ulažući u uređenje zemljišta, nove nasade, mehanizaciju, opremu, skladišni prostor...
Trebalo im je najmanje dva hektara zemljišta da ulove “zadnji vlak” za posljednji natječaj IPARD programa 2013. godine. Desetak dana prije no što je on bio zatvoren uspjeli su sve prikupiti. Naposljetku, postali su prvo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na području županije kojemu je odobren novac iz IPARD-a. Tih više od 400.000 kuna bilo je namijenjeno za podizanje nasada, prekrivanje voćnjaka zaštitnom mrežom te gradnju sustava navodnjavanja, radi čega su u podnožju iskopali jezero.
– Trideset godina sam na ovom bregu, a tuča je prvi put pala dva dana nakon postavljanja mreže – priča nam Ankica dok se za nesnosne vrućine penjemo kroz 175 metara duge redove voćnjaka na brijegu. Svaki ima na početku plavu pločicu s brojem. Tako Vanja zna gdje je večer prije prestao prskati.
– Ja sam frizerka za voćke – smijući se govori Ankica, zastavši pokraj stabla da nam ispriča kako se svako stablo drukčije uređuje, ovisno o tome kakvo je i kakva mu je krošnja.
Otkako ima voćnjak, dvaput u godini “ide na odmor”. Jednom za rezidbe, drugi put za berbe. Sav posao, objašnjava, mora biti obavljen u točno određeno vrijeme.
– Kruška je dama među voćkama. Osjetljiva je i traži puno njege – kaže.
Po stablu, kada nema vremenskih nepogoda koje će sve pokvariti, Vinceljaki imaju oko 20 kilograma uroda. Postižu to tako što na stablu ostave samo stotinu plodova, kako bi ono što ostane moglo rasti. Zato su velike i sočne. Njihov miris bio je ispunio središnji zagrebački trg kada su, u sklopu manifestacije 100 posto zagorsko, bili u Zagrebu.
– Bili smo tak ponosni kaj su ljudi stajali u redu da kupe naše kruške – kažu.
Gledaju na kvalitetu
Prodavali su i na zagrebačkim tržnicama Dolac i Trešnjevka.
– Neki nam nisu vjerovali da su to kruške iz Zagorja pa smo sa sobom nosili slike voćnjaka – govori Ivan Vinceljak.
Željeli su tržištu ponuditi isključivo svježe voće, ali su se već na početku “opekli”. Te godine urod krušaka u Hrvatskoj zbog nevremena je bio slab, njihov je voćnjak bio mlad i nisu imali bogzna koliko voća. Ali su imali kvalitetu. Vidjevši plodove otkupljivač im je ponudio šest kuna za kilogram. Pristali su, pobrali voće i još jednom svaki plod premetnuli kroz ruke, od izvrsnih izdvojili lošije kruške. Kada su dovezli robu, uslijedio je šok jer ih je otkupljivač pitao što je to, tvrdeći kako to nisu one kruške koje je vidio u voćnjaku pa stoga nudi nižu cijenu. Ankica nije htjela pristati. Na kraju su robu predali po prvotno dogovorenoj cijeni, ali kada je došlo vrijeme isplate, na fakturi je stajalo da je 30 posto krušaka bilo druge klase.
– Ne bu to više tak – rekli su Vinceljaki. I uložili u svoju hladnjaču.
– Što te ne ubije, ojača te – kaže Ankica.
Izobraženi su za voćare i proizvođače alkohola i alkoholnih likera. Kakvoću rakije Ankica određuje tako što na zapešće stavi nekoliko kapi rakije, jer ne pije.
– To smo učili na tečaju – objašnjava.
Kad voćnjak bude u punome rodu, imat će 120 tona krušaka. Kako bi plodove zaštitili od nepogoda, razmišljaju o kupnji “lovca mraza”. Tako će sačuvati voćnjak koji će ostaviti sinu Vanji, a kći Lucija dobit će nasade bobičasta voća. A kad na bregu bude agroturizam, imat će Ankica i Ivan sasvim dovoljno za starost, a njihova djeca za budućnost.
