Zlata vrijedan
Na svome imanju u Šiškovcima obitelj Knežević ima pet stotina košnica, u svakoj je po 70.000 pčela koje godišnje proizvedu između 15 i 20 tona meda
Vrući je zrak titrao nad asfaltom, a u šoru nije bilo ni žive duše jer se i mlado i staro bilo posakrivalo od nesnosne vrućine. Prešavši most na rječici Biđ, ispred kuće nadomak crkve svete Ane zaustavilo se dostavno vozilo. Umoran, ali nasmijan iz vozila je izišao Ivan Knežević i širom otvorio vrata dvorišta u kojemu su uredno poslagane brojne bačve s po tri stotine kilograma meda.
Na svakoj je rukom ispisan papir, da se zna koji je med u njoj. Uz prepoznatljive i očekivane vrste cvjetnog, šumskog, bagremova i kestenova meda, pomalo je neobično na istoku Slavonije pronaći bačve s medom s – Velebita.
Spajanje dvaju svjetova
– Mi smo najveći seleći pčelari u Hrvatskoj – brzo će razriješiti sve dvojbe Ivanova supruga Blaženka Knežević vodeći nas prema prodavaonici i kušaonici meda koja se nalazi na drugoj lokaciji, u sklopu njihove obiteljske kuće u Šiškovcima. To je selo u kojemu je živio, a kasnije i rado u njega svraćao “otac bećarca”, muzikolog Slavko Janković, po kojemu i dan-danas nosi naziv ovdašnje kulturno-umjetničko društvo. Zaljubljenik u pčelarstvo Ivanov otac Adam, koji je tu strast prenio na sina, svirao je u tome društvu pa je s tamburicom davne 1973. godine stigao čak do Bijele kuće. Danas u KUD-u Slavko Janković pleše Blaženkina i Ivanova mlađa kći Ana Marija, a svira sin Adam, koji je dobio ime po djedu.
Starija kći Kristina nakon završene je srednje agroturističke tražila od oca da joj kupi kartu za Njemačku. Htjela je probati kako je to raditi daleko od kuće, u zemlji čiji jezik nije znala. I snašla se, a našla je i muža koji je poput nje došao iskušati život u inozemstvu pa se zaposlio u restoranu brze hrane, iako njegov otac u Dubaiju ima uspješnu tvrtku za unutarnje uređenje. Istih pogleda na život dvoje mladih “kliknulo” je na prvu. Nedavno su se vratili u njezino selo. Iz svijeta su došli u petak, a već sutradan valjalo je poći na tržnicu prodavati. On je znao izgovoriti samo “izvolite, hvala i – 40 kuna”.
Takav – drukčije boje kože, kupcima je bio simpatičan, no ne bi ih njegova pojava privukla štandu da ondje nisu bile teglice meda s prepoznatljivom i etiketom i kvalitetom. Jer razne vrste meda koji je te subote u Županji prodavao Pakistanac Sohaid Ahmad, odnosno Sale, kako su ga Slavonci prozvali, dosad su čak 23 puta bile šampionske na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. Više od tri stotine priznanja i diploma dobio je za kvalitetu taj vrhunski med koji proizvode vrijedni Kneževići, u selu poznati po nadimku Milogranski. Tradicija bavljenja pčelarstvom u obitelji duža je od stoljeća. Danas su najnagrađivaniji pčelari u ovome dijelu Europe.
U svakoj je košnici, a imaju ih pet stotina, oko 70.000 pčela. Tih 35 milijuna radilica godišnje proizvede između 15 i 20 tona meda, 400 kilograma cvjetnoga praha, deset kilograma propolisa, četiri kilograma matične mliječi i petstotinjak kilograma voska od kojega prave svijeće, a prodaju ga i za kalemljenje voćaka i za kreme.
– Svi me pitaju što radimo s medom pa je tako dobar. Tajna u tome što osim vrcanja ne radimo ništa drugo. Sve odrade pčele – skromno će Ivan Knežević.
Naravno, ima osim vrcanja i drugoga posla u proizvodnji meda, ali Ivan nikada neće reći da mu je nešto teško ili mrsko jer i on i njegova obitelj rade baš ono što vole i k tome upijaju nova znanja, automatiziraju punjenje meda, tako da nema dodira rukama. Puno rade, ali i zarade dovoljno za normalan život. Zbog pčelarstva je Ivan, mehaničar po struci, dao i otkaz. Trenutačno je na poštedi jer je nedavno, u 48. godini, imao infarkt pa mu je ugrađena premosnica. Ako već ne može biti sve vrijeme u vrcaonici, smišlja što još u pčelarstvu može dati. I pregršt je tu ideja. Naprimjer, u šljiviku nedaleko od kuće, pokraj stare kolibe i košnica, napravit će prvu u Hrvatskoj sobu za apiterapiju.
A u svojevrsnom muzeju pčelarstva, koji će sigurno otvoriti, naći će se pčelarska oprema kakvu su rabili naši stari, među njima i glinena košnica napravljena u Dražu u Baranji još 1880. godine. Sada kad imaju i “pojačanje” iz Pakistana, satne osnove (umjetno izlivenu početnu ploču saća) više neće naručivati da im se izradi od njihova voska, već će ih praviti sami. Sale, ljubitelj bagremova meda, ne buni se. Naravno, zapet će i on. Kad poodrastu, pojačanje obitelji bit će i dvogodišnji Juraj i njegov dvije godine stariji brat Ivano, koji već sada rado s tatom Adamom i djedom Ivanom odlaze k pčelama.
Zbog toga što sve vrijeme svi puno rade, za Milogranske će svatko kazati kako su marljivi kao i njihove pčele, koje od proljeća do jeseni voze na ispašu od Iloka do Vranskoga jezera, gdje se sa 40 košnica evo baš sada nalazi 75-godišnji Adam Knežević. U jednome smjeru potegnu i 600 kilometara. Pčele prevoze kamionom, u kontejnerima u kojima su košnice i koji ostaju na livadama i u šumama. Baš su se neki dan Blaženka i Ivan vratili iz Banovine gdje su sa svojim pčelama u šumi proveli šest dana.
– Kada smo na terenu, spavamo u automobilu, a vodu iz potoka grijemo za pranje – govore nam Kneževići.
Investirat će oko milijun kuna
Nakon što smjeste košnice, vraćaju se kući. Već imaju uigran sustav s domaćim stanovništvom glede toga tko će se brinuti o pčelama dok nisu tu. Zaradu Kneževići ulažu u proizvodnju, a prije osam godina javili su se na natječaj za Mjeru 6 i dobili 200.000 kuna. Kupili su opremu, shvatili da još treba ulagati i investirali oko milijun kuna. Kredit nisu dizali.
– Cijela obitelj živi isključivo od pčelarstva. Nemamo stalna primanja pa se ne usudimo dizati kredite – objašnjava Blaženka zašto nisu niti će posegnuti u blagajnu banke.
Svi su u obitelji završili tečaj za pčelara. Položit će ga i Sale, samo da još malo svlada hrvatski. Trebat će mu znanje jezika i da u ovome selu bećarca (u kojem ne pjevaju o plavoj bluzi) razumije kad se zapjeva: “Nema meda koji se ne vrca, ni curice koja nema srca.”
