Ispovijest Josipa Stanića
Josipu Staniću ‘krmača’ je ubila troje djece, majku i suprugu. Kaže da nije točno da vrijeme liječi sve
- Ovo božićno drvce u sobi stoji cijelu godinu, a lampice na njemu nikada se ne gase. To je svijeća koja će zauvijek gorjeti za moju djecu – govori Josip Stanić (59) iz Slavonskog Broda, najteži civilni stradalnik Domovinskog rata, koji je prije 25 godina u jednom danu izgubio petero članova uže obitelji. Tog kobnog 3. svibnja 1992., u eksploziji avionske bombe, “krmače”, tom hrvatskom branitelju poginula su djeca Andrijana (8), Dalibor (5) i Marinko (1), majka Kata i supruga Željka. Iz podstanarske kuće u kojoj su živjeli oni su nakon oglašene uzbune pobjegli u podrum veće kuće u susjedstvu, tražeći ondje sklonište i spas. Nažalost, sudbina je htjela drugačije. Bio je to jedan od najtužnijih dana u novijoj brodskoj povijesti.
Josipa smo ovih dana sreli na tradicionalnom susretu sjećanja na svu poginulu djecu, koji se svake godine obilježava u Brodu. Čuo je da je spomenik trebao biti podignut na mjestu stradanja njegove obitelji, ali negdje je “zapelo”. Oči su mu bile pune suza.
Da je bar ostala u Njemačkoj
– Bol je ista kao i prvog dana. Kažu da vrijeme liječi sve, ali meni će uvijek biti jednako teško. Najgore mi je kad se sjetim kako se supruga nedugo prije tragedije vratila iz Njemačke, gdje je s najmlađim djetetom bila u izbjeglištvu. Pitao sam je zašto se vraća, rekla je da ne može više izdržati tamo. Eh, da me je poslušala... Danas bi mi barem ona i jedno dijete bili živi – prisjeća se Stanić.
Kao hrvatski branitelj Josip je zadužio pušku koju su mu nakon tragedije htjeli oduzeti. Rekao im je da time neće ništa postići jer on može uzeti drugu i ubiti se kad god to poželi. Govorili su mu da boluje od PTSP-a, ni s time se nije složio. Rekao im je nije lud, da može i želi raditi i da ne želi mirovinu. Čak je bio proglašen i mrtvim. Prije rata radio je u drvnoj industriji, a po skidanju vojničke odore ostao je bez posla. Nikada nije uspio pronaći novi. Kako je i kućica u kojoj je živio u ratu bila polusrušena, preselio se u obližnje Poljance, gdje je 20 godina životario kao podstanar.
Kako bi gazdi platio naknadu za korištenje sobička, ustajao je u 7 ujutro i po cijele dane za nadnicu radio kod ljudi po selu.
– Najsretniji sam kada se nečim bavim. Onda barem nakratko zaboravim na sve. I danas često odem u šumu u sječu drva iako me vid više ne služi kao prije. Jedno oko operirao sam zbog mrene, uskoro ću i drugo, ali da ne radim, razbolio bih se još više – nastavlja. Kada mu je prije tri godine Grad dodijelio stan na korištenje, u umornom, povrijeđenom i zaboravljenom čovjeku miješali su se osjećaji radosti i tuge.
Stalno iste noćne more
Već se bio priviknuo na život na selu, a i rad mu je pomagao da odagna crne misli. U stančiću od 25 kvadrata sve je novo. Sve osim zidnog sata koji mu je poklonila supruga i stare kartonske kutije u dnu ormara u kojoj čuva fotografije iz vremena kad je živio sretnim obiteljskim životom. Danas živi od 2400 kuna naknade za poginulu djecu, od čega plaća zaštićenu najamninu i režije. Prima i 800 kuna socijalne pomoći, koju je jedno vrijeme odrađivao radom u Komunalcu.
– Kada nekome pričam o onome što se dogodilo, ja sam smiren, ali nekoliko dana kasnije opet počinju noćne more. Neposredno nakon tragedije, dane i noći sjedio sam na grobovima svoje djece i plakao. I danas ih sanjam kako se igraju po stanu...
