Rajski dragulji
Od stare kuhinje, soli, pustinje, dvoraca, utvrda i bicikliranja do sporosti divljeg Velebita
Što povezuje Nin, Međimurje, Đurđevac, Sjeverni Velebit i Svetvinčenat u Istri? Svako od tih mjesta, zahvaljujući uglavnom trudu stanovnika te voditeljima lokalnih turističkih zajednica, dobilo je oznaku destinacije izvrsnosti za dosege na različitim poljima turističke atraktivnosti. S malo kašnjenja, uobičajenog za hrvatske prilike, počelo je putovanje nevelike novinarske grupe po Hrvatskoj, u organizaciji Hrvatske turističke zajednice; u tri i pol dana obilazak pet izvrsnih destinacija.
Neke od njih dobro su poznata i uhodana turistička odredišta, kao što je to hrvatski kraljevski grad Nin, gdje turističku zajednicu vodi nevjerojatno agilna Marija Dejanović. Druge su, pak, tek posljednjih desetak ili nešto više godina uvrštene u turističke rute, kao što je Međimurje, s već nagrađenim voditeljem ureda županijske turističke zajednice Rudijem Grulom. Na kraju obilaska možda bi se moglo zaključiti: valja nam požuriti, jer uskoro bi i na danas nerazvikanim mjestima mogli biti redovi inozemnih turista kao na ulazu na Stradun u Dubrovniku.
Početak raja u Gornjem Međimurju
Nude, naime, mnogo toga što je u skladu sa željama mnogih današnjih turista; kretanje, prirodu, dobru domaću hranu, tu ima svega, od biciklističkih tura, gurmanskih specijaliteta, preko igara u srednjovjekovnim dvorcima do interaktivnih muzeja. Obilazak turističkih destinacija koje su izabrane kao europske destinacije izvrsnosti, European Destination of Excellence, skraćeno EDEN (raj), počeli smo u Gornjem Međimurju, koje je do izvrsnosti došlo priređujući raj za nepca turista u brojnim restoranima. Domaće namirnice i odlični kuhari priredit će užitak gostima, ovih dana na repertoaru je buča, od juhe do deserta.
Krem-juha od buče u Maloj hiži u Mačkovcu može podići ljestvicu očekivanja u gostiju naviklih na, doduše odličnu, ali ipak – krem juhu iz vrećice. Buče ima i u pireu, zajedno s krumpirom, kao i u njokima i kroketima, koji sjajno idu uz svinjski file sa suhim šljivama i piletinu u sjemenkama. Na kraju užitak upotpunjuje sladoled od bundeve ili buče, kako vam drago, u kojem ima i sjemenki.
Uz odličan objed možete čuti i priču o hrvatskim velikašima kakvi su nekad bili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, koji su dali život za svoju zemlju, i posljednjem pismu koje je Zrinski dan uoči smaknuća u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine napisao svojoj ženi, književnici Ani Katarini Zrinskoj, polusestri Frana Krste Frankopana, koje počinje: “Moje drago serce...” I o tome govori Tatjana Martinjaš, vlasnica turističke agencije Etno art travel i restorana Međimurski dvori, uz Rudija Grulu jedan od motora zamašnjaka međimurskog turizma u usponu.
U Međimurske dvore tvrtke dolaze i na team building, modernu inačicu sindikalnih izleta koja, umjesto svih radnika, obuhvaća menadžere, i tamo se priređuju i kuharske škole, u kuhinji uređenoj kao za natjecanje za masterchefa.
Povjesničari mogu raspravljati je li tragična priča bračnog para Zrinski, okončana zamahom mača u Austriji 30. studenoga 1671., prava ljubavna priča, no posljednje pismo zatočenika cara Leopolda I. inspiriralo je već mnoge umjetnike, od slikara Otona Ivekovića do kipara Vene Jerkovića čiji spomenik “Oproštaj” od 2009. krasi dvorište čakovečkog Starog grada. Marljivi Međimurci na samom sjeveru Hrvatske, koji kažu da su dobri i s Mađarima i s Hrvatima, zaista kao da i nisu sasvim prožeti hrvatskim mentalitetom.
Županija stoji odlično, sve vrvi od obrta, pogona i restorana, ali plaće su ipak pri dnu hrvatske ljestvice. Kako to? S jedne strane, tamo još ima slabo plaćenih tekstilnih radnica, ali s druge, ni obrtnici i vlasnici malih tvrtki nisu široke ruke kad valja platiti radnika. No, siromašnih je zato malo, pa se čini kao da je protestantski marljiv i štedljiv duh prožeo ovaj kraj između dviju rijeka, Mure i Drave. Ipak, ponegdje se i dalje pokazuje da nam je jednoumlje možda i dalje draže od slobode, pa u katoličkoj zemlji i kraju još kao da je prerano iskoristiti sve prednosti koje može donijeti to što je tu, u Donjem Kraljevcu, rođena jedna od najzanimljivijih i najproduktivnijih osoba u tzv. novoj duhovnosti, Rudolf Steiner, filozof, utemeljitelj antropozofije te waldorfske pedagogije.
Đurđevački Picoki
Zanimljivo je i kako dva grada – Čakovec i Đurđevac – koje dijeli samo 80 kilometara ceste imaju sasvim različit pristup odnosu privatnog i javnog, pa je u Čakovcu međimurski industrijalac i vlasnik tvornice nehrđajuće opreme Letina Inox Mladen Letina dobio priliku, obnovio Stari grad i u podrumu nudi svoje pjenušce u svom restoranu Shamper, gdje možete i vidjeti kako se pjenušci proizvode.
U Đurđevcu, pak, privatni ugostitelji nisu dobili pristup restoranu u Starom gradu, što je šteta, jer bi možda i kuhinja u tom slučaju bolje predstavila sve ono što podravske kuharice prenose kćerima. Kako bilo, Međimurci su europsku nagradu za izvrsnost dobili za kuharske čarolije, a Picoki u Đurđevcu za očuvanje lokalne nematerijalne baštine, što znači vještina i običaja.
Đurđevčani su još 1968. godine legendu o tome kako su nadmudrili Ulamu bega, vođu turske opsade, bacivši posljednjeg pjetlića kad su već gladovali, pretvorili u atrakciju s kostimiranim izvedbama, iako je grad po svoj prilici odolio opsadi zbog močvarnog tla. Kako bilo, sad u đurđevačkoj utvrdi možete dobiti i svoje renesansno vjenčanje u kostimima i glazbom na cimbali, žičanom glazbalu koje se i danas izrađuju u malim radionicama i koje nam je predstavio Marijan Fuček iz Udruge cimbalista Hrvatske.
Novinarima i vlasnicima turističkih agencija Đurđevčani su predstavili i vezilje iz Koprivničkog Ivanca. Ivanečki vez obiluje svim vrstama cvijeća, od tulipana i ruža do ivančice i potočnice, a izrada kapice, poculice, traži mjesec dana rada vezilje, što znači da bi za kupnju, procjenjuju vezilje, trebalo izdvojiti oko tri tisuće kuna. U prodaji među suvenirima iz Hrvatske još nema, kažu, ni podravskih pisanica, prekrasno ukrašenih jaja iz Podravskih Sesveta.
Na putu po Hrvatskoj nameću se i jezična pitanja, u zemlji sklonoj formalnostima i birokratskom jeziku, pa se tako u kajkavskoj Podravini prirodna đurđevačka atrakcija zove “Đurđevački pijesci” iako se tamo kaže, naravno, Đurđevečki peski. Slično tome, službeni naziv mjesta u srcu Istre je Svetvinčenat, uveden početkom devedesetih, iako nitko od stanovnika ne kaže nikako drugačije nego Savičenta, a gosti se moraju mučiti s nespretnim službenim nazivom.
Ukroćena pustinja Podravine
Kako bilo, Đurđevečki peski, pustinja u Podravini na oko 20 hektara nastala je tako što su vjetrovi s Alpa u Hrvatsku donijeli sedimente s ledenjaka, koji su ponegdje bili debeli i 80 metara. Danas su peski ukroćeni, ne stvaraju više nevolje uništavajući plodna polja zbog čega su peske zvali i krvavima, ukroćeni su pošumljavanjam borovima i grmovima zečjaka. Tamo možete vidjeti različite biljke, lišajeve, majčinu dušicu, endemične trave vlasulje bradice i sivkaste gladice, uz njih su i natpisi pa ih možete i upoznati, što u doba kad nam je dodir s prirodom sveden na TV dokumentarce, nije naodmet.
Naime, brojni znanstvenici upozoravaju kako je ljudima dodir s prirodom potreban kao hrana i san, a publicist Richard Louv u svojoj hit-knjizi “Posljednje dijete u šumi”, upozorava kako je upravo stasao naraštaj koji je imao vrlo malo dodira s prirodom. Kako bilo, u Đurđevcu imate priliku nešto na tom planu nadoknaditi.
Peski su, kažu, najljepši u doba proljetnog cvata, tada se šarene cvjetovima, među kojima leti više od 500 vrsta leptira! Iz Đurđevca s njihovim Peskima, koji su 1963. proglašeni geografsko-botaničkim rezervatom, kako bi se sačuvala osebujnost vegetacije, krećemo prema najmlađem hrvatskom nacionalnom parku, prema Sjevernom Velebitu, gdje na Zavižanu dolazimo netaknutoj prirodi u goste. Tamo možete doživjeti da vam na terasi planinarskog doma uz noge dođe lisica.
– Planinari pomisle da je pas, pa joj bacaju hranu – ispričat će vam Ante Vukušić, legenda Sjevernog Velebita, parka iz koga se ni palo drveće ne odvozi, jer iz njega, u obliku gljiva, crvi, lišajeva, biljaka, raste novi život. Vukušićeva obitelj u tri naraštaja na Zavižanu je već desetljećima, srođena s prirodom.
Najviša meteorološka postaja u Hrvatskoj
– S unukom koji još nije išao u školu spazio sam medvjedicu. Vidiš li medvjeda?, pitao sam ga. Vidim, pa što, rekao mi je – priča gostima Ante Vukušić, pokazujući svoje prekrasne fotografije medvjeda, lisica, leptira... Jedna medvjedica, penjući se po obronku, okrenula se i gleda pravo u fotoaparat.
– Znala je da mi nismo opasni za nju, a medvjedići su već bili otišli – priča Vukušić, koji je i motritelj najviše planinske meteorološke postaje u Hrvatskoj. U sat-dva koliko smo bili na Zavižanu, popevši se i na Vučjak, vrijeme se stalno mijenjalo, jer oko Velebita vjetar i oblaci gotovo da nikad i ne prestaju plesati, pa valja biti strpljiv, dočekati sunce i pogled na more i otoke s Vučjaka.
“Usporite da biste osjetili život” slogan je pod kojim je taj nacionalni park postigao europsku izvrsnost, za suživot turizma i zaštite prirode, a u Međimurju razmišljaju o novom sloganu, htjeli bi da bude vezan uz kretanje. No, i Međimurje je na cijeni među stranim turistima upravo zbog raznolikosti biljnog svijeta, objašnjava Rudi Grula, jer je uzgoj jedne kulture u mnogim zemljama sasvim promijenio krajolike. Raznolikost na svaki način, ne samo bioraznolikost, zacijelo je jedan od hrvatskih turističkih aduta, upravo ono što toliko volimo u Lijepoj našoj.
Raznolikost je upečatljiva kad se s Velebita spustite u Nin, s divlje planine u pitomi grad, hrvatski kraljevski grad kako će ga predstaviti ‘alfa i omega’ ninskog turizma dr. Marija Dejanović, jer Nin je bio prva hrvatska prijestolnica. Nin, nekad zapušten, u posljednjih petnaestak godina doživljava preporod u kom se posjetiteljima nudi sve, od ljekovitog blata uz medicinsko vodstvo, do dotjeranog gradića za romantičan provod uz prelijep zalazak sunca, od starina među kojima prednjači crkvica sv. Križa iz 9. stoljeća do interaktivnog muzeja soli, na čijem podu snimke šeću kako prolazite, u Solani Nin.
Nin posjetiteljima nudi doslovno - sve
Ako ste spremni na nove okuse, kušajte slanu čokoladu, čokoladu sa cvijetom soli. Cvijet soli je u odnosu na sol kao vrhnje u odnosu na mlijeko, kupi se s vrha u solanama i manje je slano, ali je bogatije mineralima. Žličica cvijeta soli u vodi može nadoknaditi i inače teško rješiv manjak magnezija u organizmu. U Ninu ne treba zaboraviti ni na okuse dalmatinske kuhinje, od hobotnice ili teletine pod pekom do pršuta i ninskog šokola, suhomesnatog specijaliteta od svinjske vratine začinjene paprom, klinčićem, muškatnim oraščićem, morskom soli, sušene na dimu i buri kao i pršut.
Uza sve što nudi bogata povijest i kultura, ne valja preskočiti ni prirodna bogatstva, jer i u Ninu bioraznolikost je nevjerojatna. U solani, kroz koju redovito vode turiste, možete vidjeti brojne rijetke ptice, među njima i ugroženu gnjezdaricu vlastelicu s crvenim nogama i crnim kljunom. Ljudi i ptice tu žive zajedno, ne smetajući jedni drugima. Na Kraljičinoj plaži, pak, možete ne samo liječiti reumu ili kožne bolesti, nego i vidjeti smjenu različitih biljnih zajednica na potezu od obale preko plitkog do dubljeg mora.
Nin je svoju nacionalnu pobjedu u izvrsnosti, dobivenu za turizam uz vode, već jako dobro iskoristio, postao poznatiji u Europi, pa bi ovdje zaista uskoro mogla biti gužva kao na Stradunu. Prespavavši u jako lijepim sobama hotela Pinija u Petrčanima, uputili smo se u unutrašnjost Istre, u Svetvinčenat ili Savičentu, koja do prije petnaestak godina nije bila na turističkim kartama, a danas ljeti valja izdvojiti i 160 eura za noćenje s doručkom u boljem smještaju. Do neke plaže na istarskoj obali, do Rovinja primjerice, valja se voziti dvadesetak minuta, ali mnogi danas cijene i samo mir i hladovinu kakvu ne može pružiti užurbana obala ljeti.
Gradić iz 15. stoljeća
U Stanciji 1904, koja je dobila oznaku izvrsnosti za turizam pristupačan i osobama s invaliditetom, hladovinu pruža, kako joj ime i kaže, ladonja, drvo velike krošnje, u Dalmaciji poznato kao koštela. Vlasnica Draženka Moll u Smoljancima (dijelu Savičente), zajedno s u međuvremenu preminulim suprugom, doselivši iz Zagreba preuredila je seosko imanje, pa u nekadašnjim gospodarskim zgradama sad goste čekaju lijepo uređeni apartmani za ukupno 16 osoba.
Dva apartmana pružaju puni komfor osobama s invaliditetom, od ulaza do širokih vrata kupaonice i prilagođenog WC-a. Vlasnica se sasvim uklopila u istarski život, a za novinarsku je grupu ne samo priredila raznih delicija, uključujući i fuže s tartufima, uz vina iz obližnje motovunske poznate vinarije Tomaz, nego je i pozvala i harmonikaša koji nam je izveo sljed istarskih, pa i mnogih drugih pjesama. No, harmonike se rado primaju i lokalni turistički djelatnici, koji u Savičentu, renesansni gradić iz 15. stoljeća, privlače sve više turista.
Dok se u Đurđevac ide najviše u lipnju, na Picokijadu, u Savičentu je najveća navala u kolovozu, kad se odvija Srednjovjekovni festival u središtu mjesta, na Placi koja može podsjetiti na Veneciju, s cisternom u centru, okružena palačom, otvorenom gradskom vijećnicom i kaštelom u kom sve vrvi od života.
Tamo možete doći na Zid slavnih, ako oborite rekord u rješavanju interaktivne igre kroz dvorac, tri njegova tornja i podrume, osjetite sudbinu zatvorenika u podrumu i riješite zagonetke za koje valja znati nešto matematike i rimske brojeve, ali i iskoristiti alate koji se nude u prostoru. U dvorištu kaštela Grimani možete vidjeti oružja kao što je katapult i iskušati i sprave za mučenje, izrađene po starim modelima, snimiti se s glavom i šakama u stupu srama ili se dati zavezati za kotač.
Renesansni grad ima i priču o svojoj vještici, Mariji Radoslović, koja je 1632. proglašena vješticom i spaljena jer se upustila u ljubavnu vezu s jednim od plemića iz obitelji Grimani. Novinarsko putovanje trajalo je tako od jedne do druge tragične ljubavne priče, od ‘Moje drago serce’ Petra Zrinskog do istarske storije o vještici i plemiću.
Na putu su se smjenjivali marljivi i nadahnuti turistički djelatnici, ali samo jedna ilustracija govori o tome koliko se iz centara slabo mari za stvarnost. Pa je tako Sirana u Krasnom, mjestašcu u srcu Velebita, morala odseliti u Otočac, jer voda je u Krasnom bila preskupa. Za zapošljavanje preostale su sad još dvije pilane...
