Stari zanati koji se odupiru novim tehnologijama
'Nije dovoljno samo zaštititi tradicijske obrte na papiru, potreban je i niz zakonskih promjena', kaže osječka medičarka A. Ranogajec
Stari tradicijski zanati najbolji su pokazatelji dugovječnosti i uspješnosti ljudi, koji su, zahvaljujući njima, stotinama godina živjeli u skladu s prirodom, koristili njezine najbolje resurse i budućim naraštajima ostavljali dobre temelje za budućnost. Ponos i pristup obrtnika koji zaista stoje iza svog rada pritom je bio važniji od promjene tehnologija. Nažalost, takvi obrti nisu gospodarski privlačni.
Svijetli primjeri
Mlađe se generacije njima ne žele baviti pa mnogi misle kako su osuđeni na izumiranje. Ipak, još uvijek ima svijetlih primjera obrtnika koji ne žele prekinuti obiteljsku tradiciju. Jedna od njih je Antonija Ranogajec (52) vlasnica jedine preživjele medičarske i svjećarske radionice u Osijeku, koju je naslijedila od oca. Radionica Blažeković – medičar i voskar “rođena” je 1953., a u njoj nastaju unikatni, rukom rađeni licitari. Postali su s vremenom jedan od originalnih suvenira Slavonije i Baranje. Njihovi licitari krasili su svojedobno i vatikansko božićno drvce. – S jedne strane to jest bajka, radite predivan posao, kreativan, sami ste svoj gazda, ali taj posao užasno puno troši. Radionica nam je pod istim krovom pod kojim i mi živimo pa je jasno što prevagne – kaže Antonija.
Pomaže joj u poslu suprug, no završna obrada tijesta njezin je zadatak. Antonija se i zdušno borila da se licitarsko umijeće upiše u UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
– Nije dovoljno samo zaštititi tradicijske obrte na papiru, potreban je i niz zakonskih promjena – stav je osječke medičarke.
Nije poznato je li se netko obogatio ispiranjem zlata u Međimurju, no taj je zanat pomogao generacijama obitelji da lakše žive. Zlato se ondje, prema povijesnim vrelima, ispire još od vremena Zrinskih, a vjerojatno i prije njih. Do Drugog svjetskog rata na rijeci Dravi plovilo je oko 130 čamaca “čonova” s 240 ispirača. Danas ih je samo nekoliko koji taj stari zanat pokazuju turistima. Među njima je i Matej Horvat (94) iz Donjeg Vidovca, vjerojatno najstariji ispirač zlata u Europi, koji kaže da zlata nakon izgradnje hidroelektrana više nema. Barem ne u količinama koje bi bile isplative. Neki smatraju da je dravsko zlato najčišće na svijetu. Od jednog kilograma zlatnog pijeska moglo se dobiti oko 940 grama čistog zlata koje je imalo od 18 do 24 karata. No, za jedan gram trebalo je skupiti i do 10.000 zrnaca.
Krunoslav Paun iz Donjih Andrijevaca jedan je od posljednjih hrvatskih opančara. Ovaj diplomirani pravnik nije se pronašao u struci, nego je nastavio obiteljsku tradiciju izrade opanaka. Danas malo ljudi nosi ovu vrstu obuće pa ih uglavnom izrađuje za KUD-ove te kao suvenire. – Moj djed bio je postolar koji je izrađivao opanke, pa sam ja to onako uz njega, čisto iz hobija, počeo raditi – počinje Paun. Andrijevčanin je posao pokrenuo prije deset godina. Tvrdi kako se od toga može živjeti, po uvjetom da niste megaloman. Najčešće radi tzv. skapčane slavonske opanke s tradicionalnom metalnom kopčom, koje ovdje zovu baga ili buba, te ženske pletene sandale s visokom potpeticom. Njegovi opanci nose se i u Njemačkoj, Austriji, Australiji, Kanadi...
Kupuju se kao suveniri
– Ljudi kupuju opanke kao suvenir ili lijep poklon, što ne čudi jer se radi o unikatnom ručnom radu, pogodnom za razne manifestacije i prigode. Posao je kreativan i daje mi slobodu u radu – ističe Paun.
Dragan Žambok iz Ruščice, jedini registrirani kovač u Brodsko-posavskoj županiji, u brodskoj Tvrđavi ima povijesnu kovačnicu, nalik onima iz 18. stoljeća. Kada je useljavao u ulicu starih zanata, srce mu je bilo veće od Tvrđave. Tradicija kovačkog obrta u njegovoj obitelji duga je čak 114 godina. Djed mu je bio kovač, otac također, a iza njega posao će u ruščičkoj radionici nastaviti njegovi sinovi. Za život, doduše, ne zarađuje potkivanjem konja, kako su to činili njegovi preci, nego izradom kovanih ograda te restauracijom okova, brava i ostalih predmeta od kovanog željeza.
– Ako želimo da stari zanati funkcioniraju i opstanu, jedini način je da oni rade. Nažalost, kod nas se naglasak uporno stavlja na razvoj turizma, umjesto na razvoj obrtništva – kaže Žambok.
Miroslav Abramović iz Bizovca, jedan od posljednjih hrvatskih korpara. Pletenjem se počeo baviti kao četrnaestogodišnjak u rodnim Grebnicama kod Šamca u Bosanskoj Posavini. Strpljivo i s puno ljubavi izrađuje košare, fotelje i druge proizvode od pruća.
Robu uglavnom prodaje po sajmovima.
