Djela govore sama za sebe
Najviše županijsko javno priznanje za humana djela dodijeljeno je i trojici mještana Belišća koji su iz Drave spasili majku i sina, pri čemu su riskirali i svoje živote
Županica Osječko-baranjske županije Nataša Tramišak uručila je ovogodišnjim dobitnicima "Povelju humanosti Osječko-baranjske županije" koja je najviše županijsko javno priznanje za humana djela za 2025. godinu.
To su Emanuel Horvatiček, Ivan Jozić i Toni Šabjan, svi iz Belišća, koji su uz vlastiti rizik i samopožrtvovanje 8. srpnja ove godine spasili dvije osobe od utapanja u Dravi kod Belišća, te 11 dobrovoljnih darivatelja krvi koji su više od 100 puta dali krv – Miroslav Mihić, Vesna Žarić, Ivan Malkoč, Hrvoje Barun, Dalibor Hocenski, Krešimir Ibrišimović, Ante Jović, Luka Novaković, Marko Pirić, Josip Hršak i Željko Gebaj.
Djela sama govore
– Njihova djela govore sama za sebe, a Povelja humanosti simbolizira sve što oni rade tijekom svog života pa tako i ove godine za našu zajednicu. Svim dobitnicima iskreno i od srca zahvaljujem na njihovu doprinosu očuvanju i spašavanju ljudskih života, na marljivom i predanom radu kada je to najpotrebnije. Zahvaljujem i darivateljima krvi i dečkima koji su spasili dva života iz podivljale rijeke Drave. Želim im dobro zdravlje i da nastave raditi ovako vrijedno, marljivo i predano za svoju zajednicu. To su ljudi na čija se djela trebamo svi zajedno ugledati – rekla je Tramišak na prigodnoj svečanosti u sjedištu Županije u Osijeku.
Emanuel Horvatiček, koji još uvijek duboko proživljavajući ovaj strašan događaj, prisjetio se još jednom kako je zajedno s Jozićem i Šabjanom 8. srpnja ove godine spasio majku i sina od utapanja.
POVELJU su dobila trojica Belišćana koji su spasili dvije osobe od utapanja, Emanuel Horvatiček, Ivan Jozić i Toni Šabjan, te 11 dobrovoljnih darivatelja koji su više od 100 puta dali krv
– Još uvijek se teško nosimo s time, no znamo da je obitelji još puno teže, a mi se učimo nekako živjeti s tim. Kako je bilo? Ivan i ja bili smo u teretani, u tom trenutku Toni je bio pod mostom sa svojim sinom i ugledao da ispod mosta plutaju tri beživotna tijela. Uspio nas je dozvati, dotrčali smo i bez ikakvog razmišljanja skočio sam u Dravu. Izvukao sam majku na ponton, a Toni je počeo reanimaciju. Potom sam pogledao gdje se nalazi dijete, jedva sam ga uspio vidjeti i skočio sam te ga nekako uspio izvući van, iako me voda jako nosila. Ivan je trčao uz obalu da vidi gdje ću izaći, preuzeo je dijete i počeo ga reanimirati. Nekako sam došao do pontona, iskreno, nemam pojma kako. Uzeo sam mobitel koji sam jedva našao, nazvao 112, a oni su me preusmjerili – prisjetio se Horvatiček.
Još uvijek je teško
Kaže kako ni danas ne zna s kim je razgovarao, ali da su ih preko telefona vodili što da rade pri reanimaciji.
– Majku smo uspjeli pridobiti tek nakon neke četiri minute. Ivan je bio udaljen dvadesetak metara i čuo sam da viče: "Molim te, diši! Ajde, diši, molim te, diši!" Nije bilo nikakvih znakova, u jednom trenutku nešto malo, i onda opet ništa. To je trajalo 7 do 8 minuta, a i sami smo bili svjesni da bi zbog toliko vremena bez kisika moglo biti posljedica. Na svu sreću, dijete je došlo k sebi, došla je hitna i odvezla ih, i na kraju je sve bilo u redu. Vidio sam to dijete dvaput nakon toga, onako u prolazu, ali nisam iskreno imao srca obratiti mu se. Teško mi je to, ne znam ni kako bih, no drago mi je što smo to uspjeli napraviti. Nažalost, drugo dijete nisam uopće vidio da bih skočio po njega – rekao je Horvatiček.
