Ivan Serdar iz Kujnika kod Slavonskog Broda jedini je preostali tradicijski lončar u Slavoniji i jedan od posljednjih u Hrvatskoj. Nekada je za život zarađivao kao harmonikaš, a onda se posvetio lončarskom zanatu. Nagovorio ga je prijatelj koji se time bavio prije njega i koji je u njemu prepoznao talent. Obučio ga je i učinio od njega pravog "mahera".
Uz malu stanku za vrijeme rata, u tom je poslu ostao više od 30 godina. Sve radi na prastari, najprimitivniji način, onako kako se to radilo prije desetak tisuća godina. Samljevenu glinu stavlja na kolo koje se vrti i vlastitim rukama oblikuje različite posude koje zatim peče u peći na drva. Po cijeni od 20, 30 ili 50 kuna kod njega se mogu pronaći kvalitetne zdjele, ćupovi, tegle, vaze, šalice, pepeljare... Posao je zahtjevan, ali on u njemu uživa.
- Najvažnije je pronaći odgovarajuću i kvalitetnu glinu, jer nije svaka pogodna za sve vrste posuda. Nakon duljeg stajanja u spremištu i potom na zraku, glinu pripremam za "meljavu", meljem u mlinu i stavljam u najlon u kojem mora odležati 24 sata kako bih je mogao staviti na kolo – pojašnjava Serdar.
Ne želi otići iz Slavonije
Umijeće proizvodnje keramičkih posuda od gline jedno je od prvih zanata koji su se pojavili s nastankom ljudske kulture. Serdar se nada će on i drugi stari zanatlije, s kojima se ujedinio u njegovanju i čuvanju tradicije, dobiti prostor u kojemu će moći obučavati mlade. Njegovih četvero djece nisu pokazali zanimanje da ga naslijede i otišli su svojim putem, ali uvjeren je da interes među mladima ipak postoji, samo što se njima ne da putovati u Kujnik.
- Srce me boli kada vidim da nemam nasljednika. Međutim, svaki put kada demonstriramo stare zanate pred nekom školom, djeca se okupe u velikom broju i pažljivo prate što radimo. Kada bi se u gradu organizirao nekakav oblik slobodnih aktivnosti, uvjeren sam da bi bilo zainteresiranih – nastavlja.
Prijatelji su ga više puta pozivali da sve ostavi i ode za njima u Njemačku ili Švicarsku, ali on se ne želi odvojiti od svog zanata i svoje Slavonije zato što ih voli. Ne ide po sajmovima, proizvode uglavnom nudi s kućnog praga ili na školskim izložbama starih zanata. Nešto proda, nešto i pokloni.
- Nažalost, danas se teško može živjeti samo od lončarstva, ali nužno ga je održati kao dio identiteta i prošlost . Ljudi se dive, svi bi nešto naručili, ali nemaju novaca. Na Zapadu bi možda bila druga pjesma, ali ja na želim otići. Malo se bavim poljoprivredom, malo drvima i nekako krpam kraj s krajem. Nadam se da će doći bolja vremena i da lončarstvo neće izumrijeti – zaključio je.