Sela su sve pustija, a grad prazniji
Toni Rebić, četrdesetogodišnjak iz Vinjana Donjih, tek je počeo ispisivati imena na autobusnom kolodvoru u Imotskom, na zidu ih je tristotinjak, još toliko je spremno za upisivanje, a sudeći po porukama koje stalno dobiva s imenima iseljenih sa svih strana trebat će mu i zida i vremena
"Zid plača". Tako je nazvao zid od crvenih opeka na autobusnom kolodvoru u Imotskom s kojega su stotine Imoćana otputovali na sve strane svijeta Toni Rebić, četrdesetogodišnjak iz Vinjana Donjih koji je na svaku opeku počeo upisivati po jedno ime iseljenika iz Imotske krajine koji je u bijeli svijet otišao u zadnjih 27 godina, dakle za vrijeme neovisne i demokratske Hrvatske.
Tek je počeo, na zidu je tristotinjak imena, još toliko je spremno za upisivanje, a sudeći po porukama koje stalno dobiva s imenima iseljenih sa svih strana trebat će mu i zida i vremena.
-To su sve naši članovi obitelji, rođaci, prijatelji... Svatko na ovom zidu ima nekog svog. Upisujem ih jer oni nisu zaboravljeni, a tako ni uhljebima i vlastodršcima ne dam da ih zaborave – kaže Toni.
Sve je počelo kada mu je prijateljica Mila Aračić nedavno emigrirala u Njemačku.
-Nisam mogao doći pozdraviti se, a znao sam da će na autobusni kolodvor pa sam došao prije i napisao njezino ime na cigli u zidu u znak pozdrava. Nakon toga u inbox na Facebooku su mi stale dolaziti poruke, a di je moje ime, i ja sam iša ća, zar ja nisam prijatelj? Onda sam prvih dvadesetak imena prijatelja i rodbine na njihov zahtjev upisao. Kad se pročulo, počeli su mi sa svih strana svijeta slati popise Imoćana koji su se iselili da ih upišem. Što ću, upisujem – priča nam toni Rebić kako se našao usred nesvakidašnjeg posla.
Izrađuje namještaj od bačvi
- Toga se nakupilo. Evo u džepu, u mobitelu imam još 400 imena koje moram upisati. Lako je bilo u početku kada sam upisivao poznate. Sad moram svako ime provjeriti, vidjeti je li već upisano i onda ga zapisati – priča Toni i pokazuje popise na mobitelu. Tu su cijele obitelji, recimo Martina, Ivan i Ante Lozo. Dok čitamo, stiže nova poruka s listom od desetak imena: Ivan Kutleša, Marijo Puljiz, Stipe Kutleša, Josip Kutleša, Danijela Đuzel...
Pred njim je zaista velik posao.
- Bio sam i ja vani. Prvo nekoliko godina u Njemačkoj, na preskake. Odem i vratim se. Prvi put kad sam otišao, išao sam po auto i ostao dvi godine. To je za nas normalno kad su svi naši tamo. U mene brat, nevista i njihova dica, a i brojni rođaci i prijatelji - priča Toni koji je u životu radio svašta. Bio je automehaničar, bavio se ugostiteljstvom, a sad izrađuje namještaj od bačvi.
- Kad sam prvi put bio u Njemačkoj, došao sam kod jednog automehaničara, rekao da mi triba posao, a on me pita imam li papire. Kažem mu ja šta misliš da imam papire k'o da bi radio kod tebe u garaži i on mi kaže ostani. I ostao sam dvije godine prvo kod njega. Vani se lako nađe posao. Bio sam gore jedno dvije godine, vratio se. Radiš i plaća ti kasni par miseci. Dugovi se gomilaju, kad je dobiješ kao da je i nisi dobio, samo je proslijediš. Onda sam otišao u Katar pet godina. Dobro je tamo, plaće su dobre i zato sam otišao. Da uzmem auto i kuću da riješim. To sam napravio i evo me opet ovdje. Morao sam i radi staraca, godine idu, bolesni su, treba im netko blizu i tu sam – kaže Toni i sam otac dvojice malodobnih sinova. Supruga mu je trenutno bez posla, a on je majstor, stolar, izrađuje namještaj od bačava.
Nema programa za turiste
- Najteže je prodati, imam web stranicu ljudi se javljaju, ali malo je to iako se radi o super proizvodu, ručno rađenom od hrastovine. Dajem garanciju da će trajati koliko sam i ja živ. Pokojni did mi je bio bačvar, on je sastavljao bačve, a ja ih rastavljam i tako im produžujem vijek. Nisam ga upoznao, ali izgleda da je u meni ostala ta njegova žica – priča Toni koji opet razmišlja o odlasku.
- Ja bi iša, ali ne može mi bit. Iako bi roditelji rekli, ajde, možemo mi sami, ali zbog njih sam se i vratio iako sam imao ekstra posao i zbog njih sam još tu – govori Toni, razočaran u imotsku gradsku vlast.. Držao je kafić na Crvenom jezeru, ali zatvorio ga je.
- Prostor je bio gradski. Mi smo uhodali ugostiteljski objekt i onda je neko na njega bacio oko pa je počelo podmetanje nogu. Borio sam se, na kraju odustao. Prostor još nitko nije preuzeo, ali hoće uskoro - govori Toni.
- Ja sam imao najbolju namjeru krenuti s ozbiljnim poslom u turizmu. Imamo 150 vila za iznajmljivanje, skoro 120 dana u sezoni, na području Imotskog noći po tisuću turista, a tih ljudi nema nigdje. Oni troše u Makarskoj, u Međugorju, svuda, samo ne u Imotskom. Kako će kad nemamo nijedan restoran u gradu? Ja sam se vidio u turizmu, pokušao sam, ali kako ćete kad ne funkcionira komunalna služba, Turistička zajednica je katastrofa, nitko ništa ne radi. Oni raspolažu informacijama koji su to gosti Nijemci, Skandinavci, mogu se iskoordinirati i napraviti za njih neki program. Forsiraju se Imotska sila, a nema više naših ljudi koji će to gledati. Napravimo nešto za Nijemce, za Poljake, za Skandinavce, neka svatko ima svoj dernek. Oni ništa. Imamo toliko OPG-ovaca, ljudi proizvode med, eterična ulja, maslinovo ulje, prave sapune... Pa daj im napravi štand na jezeru za 1500 kuna, uzmi im po 200 kuna za cijelu sezonu i potakni ga da za sitne pare to tu prodaje, neka turisti kupuju – kaže Rebić i dodaje da je nije komplicirano pokrenuti da se stvari počnu događati jer gosti su već tu, međutim oni koji bi trebali nešto učiniti to ne rade, a rezultat je sve duži popis na zidu.
Na kolodvoru pustoš
Imoćani još uvijek odlaze najviše u Njemačku, ali sve više ih se odlučuje za Norvešku, Irsku, Švicarsku... Imotska su sela sve pustija, a i grad je sve prazniji.
- Kad odeš iz sela do Imotskog, svi te zovu i naručuju lijekove. Ljudi koji su ostali svi su već stari, uglavnom ne voze, rijetko idu u grad, a dica su im daleko. Zato ja izlazim iz apoteke s punim rukama kesa koje nosim u selo, kao da sam iz šoping centra – napola u šali priča zbilju Toni.
Na kolodvoru nema gužve. Pusto je, kao i u cijelom gradu. Rijetki prolaznici zastaju pred zidom i čitaju. Među imenima traže svoje. Zapisan je i svima poznati emigrant u Londonu Ivica Todorić.
- I ja iđem! Upisat ćeš me iza Božića - prilazi nam mlađi čovjek i obraća se Toniju.
- Žena mi je već na zidu – objašnjava nam, ali ne želi se predstaviti. Radi u državnoj službi, plaća mala, ne može se...
-Možda i ja dođem na red. Ali za sad samo skupljam papiriće s imenima za Tonija – uključuje se konobar u kafiću na kolodvoru koji ispraća sve emigrante.
- Ako odeš, zapisat ću te. Brisat' neću nikoga, a kako se ko vrati, prekrižit će ga. Još nisam prekrižio nikoga. Očekujem prvo povratak našega Londonca, Ivice Todorića. On ipak ima najviše para, a sve vam se oko para vrti – kaže Toni. Najavljuje još zvučnih imena na zidu. Nije pisao imotske ministre, sabornike i visoke dužnosnike, a i njih ima za obraditi, kaže, i prisjeća se Miomira Žužula u Americi.
- Ovo sve pišem da vide gradski oci svoju sliku, kako vode ovaj grad. Ne voze se oni autobusom, ali svatko na ovom zidu ima nekog svog. Moraju doći poslati po autobusu gajbu rašćike u Njemačku. Ja ostajem i pišem dokle i ja ne završim na zidu – zaključuje Toni Rebić.
Ne bi išli da ne moraju
O svemu što smo vidjeli i čuli na autobusnom kolodvoru željeli smo porazgovarati i s gradonačelnikom Ivanom Budalićem, ali bezuspješno. Bio je službeno u Zagrebu i nije se javljao na mobitel. Zato je za razgovor na tu temu bio spreman drugi Imoćanin, Miljenko Babić Gangster najpoznatiji bračni posrednik u Hrvatskoj.
- U Imotskoj krajini je 2.000 neženja i kad bi se pola njih oženili sve bi bilo bolje. Bilo bi djece, bilo bi radosti i taj odljev ne bi bio drastičan - poručuje Gangster. Ljudi se iseljavaju naglašava on zato što nemaju posla, padaju u depresiju, ne druže se, ne ulaze u brakove.
- Ljudi rade u Njemačkoj, Islandu, Švicarskoj... Odlaze na sve strane svijeta za poslom. Kada bi posla bilo u Imotskom ostajali bi ovdje. Sila ih tjera, ne bi oni išli da ne moraju. Ipak, ja tvrdim kada bi se ljudi više ženili i udavali, manje bi odlazili. Lakše bi rješavali probleme u dvoje nego ovako. Žalosno je što naša država sada uvozi radnike, a naši ljudi rade po svijetu – zaključuje Gangster koji kao i svi Imoćani, primjer iseljavanja ima i u svojoj najužoj obitelji. Kćer mu je u Francuskoj, udata za Francuza.
- Imam i unuka u Francuskoj. Moj mali Luis već me zove "dide". Volio bih da mi je unuk u Hrvatskoj, ali kćer mi je zadovoljna, to je njezin izbor i ja ga moram prihvatiti. Iako sam spojio i oženio na stotine parova, da sam joj ja muža birao, moja se kćer vjerojatno još ne bi udala – kaže uz smijeh ćaća Gangster. Iako situacija nije laka, on je optimist i smatra da se vidi svjetlo na kraju tunela. Siguran je da će politika i političari, koji su kumovali zatvaranju baš svih pogona koji su zapošljavali u Imotskoj krajini, sada nešto poduzeti da se situacija počne razvijati u pozitivnom smjeru.
- Depopulacija i iseljavanje, umiranje cijelih sela pa i gradova postali su toliki problem u cijeloj Hrvatskoj da će se država, odnosno sam njezin vrh, morati pozabaviti njime. Čuli ste i predsjednicu, ona je nedavno ukazala koliki je to problem, a u rješavanje se uključuje i Vlada. Počet će se otvarati pogoni, davat će se olakšice poduzetnicima, ljudi će se zapošljavati. Turizam koji se počeo događati u Imotskom morat će početi ostavljati pozitivne posljedice na život ljudi. Dno smo već dotaknuli. Bit će bolje! – poručuje Gangster.
Nadamo se da je tako i da će Toni početi križati imena na zidu.
