Životni san rudara iz Bilivode
Život mu je mogao biti i drukčiji, da je prihvatio poziv brata i dviju sestara pa otišao k njima u Las Vegas. No 'preko Bare' on nikako nije želio
Jozo Marković iz Luga Gradinskog nedaleko od Virovitice gotovo da i ne izlazi iz svoje garaže. Marljivo slaže dasku po dasku i pravi od njih kućice. Štoviše, gradi on cijelo selo – i to svoje rodne Bilivode u Bosni, iz kojih je prognan 1993. godine.
– Svaku dasku obradim na tri stroja kako bi bila glatka, da te kućice ne nalikuju na pseće, nego budu prava replika moga sela u malome – započinje 58-godišnji Jozo, inače rudar.
Rodne su mu Bilivode potpuno spaljene u ratu i tako praktički prestale postojati – i 24 godine kasnije tek je jedna kuća obnovljena. To selo nadomak Zenice oživjet će pak Jozo na svom gruntu u Slavoniji, gdje je, nakon brojnih seljakanja, našao novi dom.
Replika od 40 kuća
– Punih dvadeset godina ta me ideja kopkala! Prve sam korake napravio u Bilivodama, išao u školu, oženio se, tamo su grobovi mojih predaka. Kad god sanjam, pa i ljude koji me danas okružuju u Slavoniji, oni su u snu tamo u Bosni – otvara nam Jozo dušu.
U Bilivodama je prije rata bilo 56 kuća, no on ih gradi 40 jer vikendice, objašnjava, nije računao, već samo one u kojima se svakodnevno živjelo. Kako bi replike bile što vjernije, ni njegove kućice nisu sve iste.
– Visine su od 80 centimetara do jednog metra. Na krov svake stavljam 42 crijepa. Ako imam pripremljen materijal, i do tri izradim u jednome danu – dočarava nam Jozo i dodaje kako su kuće u njegovu selu u Bosni pretežno imale podrum i prvi kat.
Jozo i supruga mu Jelena oboje su nezaposleni i nemaju nikakva primanja. Žive od malo ovaca i svinja, nešto ječma i kukuruza što uzgajaju. No ne kukaju, nego poručuju: “Nije nam ni loše!” Zahvalan je Jozo, stoga, Marku Ajčeku, načelniku Općine Gradina, što mu je donirao dio materijala, kao i svima koji su mu pomogli, ili materijalom ili radom. A upravo je njegova rada i truda najviše i utrošeno u cijelu priču.
– Stare crepove, 1800 komada, poskidao sam s krovova kuća koje su bile za rušenje pa su mi prijatelji dopustili da ih uzmem. Treba mi još 40 žarulja, da svaka kućica bude osvijetljena – kaže naš sugovornik.
Kućicu, inače, prvo izradi u garaži u svom dvorištu, a onda kolicima ili na vilama od traktora preveze na grunt uz svoju kuću u Lugu Gradinskom.
Graditi je počeo prije mjesec dana, a sve mora biti završeno, zacrtao si je, do adventa. Obasjat će ih onda i lampicama pa i postaviti žive jaslice.
– Iskustva u živim jaslicama već imam, pravio sam jedne u župi prije četiri godine, a lani i u svom dvorištu. Dovedem svoje životinje, a susjedi odglume Mariju, Josipa, pastire – prikazuje nam Jozo. Moći će se, u predbožićno vrijeme, nešto tamo i prigristi i popiti, a zapjevat će i folkloraši. A što kasnije?
– Ostat će to moje selo dokle god živim, a sin i dvije kćeri neka kasnije rade s njim što žele – veli Jozo, koji je i prijatelje i rodbinu u Zenici upoznao sa svojim projektom i svi su mu oduševljeno pljeskali.
Rudario u Bosni
Jozo Marković u Bosni je punih 18 godina radio kao rudar, baš kao i njegov otac, koji je u rudniku zaradio i mirovinu. Zenička je željezara u to doba, prisjeća se, zapošljavala 24.000 radnika. Rat je sve uništio, dom mu je nestao u pepelu. Gdje će nasloniti glavu, tražili su Markovići prvo u Trogiru, pa u hotelu Medena, pa u Njemačkoj, a na kraju su se skrasili u Lugu Gradinskom. Život Jozu nije mazio. Kuću u tom slavonskom selu kupio je “na neviđeno”, a zatekao je u njoj samo WC, kadu i staru peć na drva. Nije se predavao.
– Teško nam je bilo, živjeli smo od socijalne pomoći jedno vrijeme. Radio sam potom četiri godine u građevini pa otvorio farmu muznih krava. Od krava se nije moglo živjeti, morao sam ih rasprodati – prisjeća se. Život mu je ipak mogao biti i drukčiji, da je prihvatio poziv brata i dviju sestara pa otišao k njima – u Las Vegas. No “preko Bare” on nikako nije želio.
– Ne vesele mene skupi automobili i veliki gradovi, nego kad moja kvočka izleže i izvede piliće na dvorište. Nemam, evo, ni vozačku dozvolu. Živio sam četiri godine u Njemačkoj, bilo mi je to kao četiri godine zatvora. Na selu sam rođen, selo volim i tu ću i umrijeti – odlučan je, ali i zadovoljan Jozo Marković.
