Život u najsiromašnijoj općini Kistanje
Općina Kistanje najveća je u Šibensko-kninskoj županiji, prostire se na 244,11 kilometara četvornih, prema popisu iz 2011. godine ima 3481 stanovnika, od kojih je 2166 Srba, 1282 Hrvata, velikim dijelom doseljenih iz Janjeva na Kosovu. Rizik od siromaštva prelazi 74 posto, što znači da dvije trećine ljudi jedva preživljavaju
Općina Kistanje najsiromašnija je u Hrvatskoj. Rizik od siromaštva prelazi 74 posto, što znači da dvije trećine ljudi jedva preživljavaju. U Kistanjama, najvećoj općini u Šibensko-kninskoj županiji koja se prostire na 244,11 kilometara četvornih, prema popisu iz 2011. godine ima 3481 stanovnika, od kojih je 2166 Srba, 1282 Hrvata, velikim dijelom doseljenih iz Janjeva na Kosovu, te nekolicina ostalih.
– Općina Kistanje u socijalno-ekonomskom pogledu stoji veoma loše, te se prema ocjenjivanju i razvrstavanju jedinica lokalne samouprave nalazi u I. skupini s indeksom razvijenosti od 19,62 posto. Međutim, nakon što smo se godinama bavili obnovom porušenih kuća i gradnjom infrastrukture, pripremili smo niz važnih razvojnih projekata koji su pred samom realizacijom. Bazirali smo se na svoje prirodne ljepote i blizinu Nacionalnog parka Krka. Nadamo se da će se ljudi zaposliti i stanje promijeniti – kaže Goran Reljić, načelnik općine Kistanje, inače član SDSS-a, koji je tu na vlasti.
A da ljudi u Kistanjama teško žive, uvjerili smo se i sami. Središte mjesta, na kojem je prazna tržnica jer radi samo ljeti, djeluje pusto iako ljudi ima, ali uglavnom su zatvoreni u jednom od dva mjesna kafića.
Imali i masonsku ložu
U jednom smo zatekli Milana Kutlaču, diplomiranog inženjera koji je emigrirao s obitelji u SAD i tamo vozi kamion.
– Živim na relaciji Kistanje-Amerika. Gore mi je obitelj i posao, a pokušavam bar pola godine biti ovdje, u Kistanjama. Dobro se ovdje živi od američke plaće – šali se Kutlača. Ne smeta mu što je vozač kamiona s visokoškolskom diplomom u džepu. U planu mu je vratiti se i živjeti u Kistanjama. Kaže da se posljednjih godina dosta toga sagradilo i kuće obnovile.
S njim je i Ilija Bezbradica, profesor povijesti koji također ne radi u struci, već je trenutačno zaposlen na projektu pomoći u kući starima i nemoćnima. Obilazi starije i bolesne ljude po selima, razgovara s njima, donosi im lijekove, pripremi im neki jednostavniji obrok, ogrjev, plaća njihove račune... Projekt provodi Centar za socijalnu skrb Knin. – Nitko ne plaća račune tako redovito kao umirovljenici i ljudi koji žive od socijale. Obilazim staračka i samačka domaćinstva. Ili nemaju djece ili im djeca žive daleko. Nema posla. Najveći problem je nezaposlenost, kako nama Srbima tako i doseljenom stanovništvu, Janjevcima. Bolje žive oni koji imaju više novca i ozbiljnije se bave stočarstvom ili malim obrtom. Zaposlenje ide teško, malo je radnih mjesta. Budućnost je neizvjesna. Mali broj zaposlenih, malo je i plaća u općini, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni koji imaju posao u Kninu – govori Bezbradica koji nas je poveo u obilazak najsiromašnijih obitelji.
Uz put nam priča o povijesti Kistanja, nekoć bogatog trgovačkog mjesta. Zaustavljamo se na groblju sv. Nikole gdje nam pokazuje grobnicu Angeline Trbojević, rođene Tesla, sestre Nikole Tesle, kao i urezane masonske znakove na grobnicama bogatih trgovačkih obitelji.
– U Kistanjama je nekad postojala masonska loža, članovi su bili bogati trgovci i veleposjednici. Postoji literatura o tome – podučava nas Bezbradica, odnosno Profesor, kako ga zovu u Kistanjama.
S buketom krizantema u ruci pridružuje nam se 75-godišnja Marta Bezbradica koja je svratila na groblje.
– Sama živim. Kći je u Srbiji, baš je jutros posadila smilje i onda otišla sa sinom. Dolazi koliko može, ali i njoj je teško, malo radi, malo ne radi – kaže gospođa Marta. Živi od 900 kuna mirovine. Kad plati režije, ne ostaje joj ništa, ali ne žali se.
– Imam vrt, hranim svinju, a nisam probirljiva: jaje, salata, krumpir... – kaže Marta Bezbradica.
Pala u kući i nitko joj nije mogao pomoći
U Nunićima obilazimo Mariju (86) i Trivuna (89) Kotura. Među posljednjim su stanovnicima zaseoka.
– Da nam Ilija ne dođe, ne bismo vidjeli nikog živog. Teško je, Trivun je nepokretan, a ja bolesna. U selu nema nikoga, samo Ružica, a i ona je stara i nemoćna. Ništa ne možemo sami, sve plaćamo: drva da nam donesu i iscijepaju, nema tko, a penzije male... – šapuće nam baka Marija da je Trivun ne bi čuo i uzrujao se. Pala je neki dan pred kućom i nije joj imao tko pomoći.
Idemo dalje i prolazimo pokraj Parčića, sela u kojem nema ni struje ni vode. Općina plaća agregat, kaže Bezbradica.
S oduševljenjem ga je u Modrinu Selu dočekala Janja Korlat koja ima 94 godine i gotovo je nepokretna, kao i njezin susjed Stevan Kresović (75), koji dane krati čitajući, a pohvalio se kako i sam sebi kuha. Inače, sve su im priče slične: život od malih mirovina i socijalne skrbi, djeca daleko, a oni poprilično bolesni i onemoćali.
Ipak, kaže Bezbardica, on vidi bolju budućnost.
– Ovaj kraj ima perspektivu u proizvodnji zdrave hrane, turizmu, obnovljivim izvorima energije. Imamo Krku i Zrmanju. Živimo dobro s doseljenim Janjevcima, nema međunacionalnih sukoba i ja vjerujem da će nam svima biti bolje – kaže Bezbradica.
Roko Antić (HDZ) zamjenik je načelnika općine iz redova hrvatskog naroda koji sa srpskim sumještanima dijele teret neimaštine. Iznosi podatak kako u Kistanjama ima 1245 Hrvata, odnosno 249 obitelji koje su prilično brojne. Imaju 650 djece do 16 godina. Bave se uglavnom trgovinom, neki i ugostiteljstvom i obrtima, ali rade sezonski i od zarađenog se teško preživi cijele godine. Janjevci su poznati trgovci. Imaju koncesije na štandovima diljem obale pa za vrijeme turističke sezone Kistanje opuste.
– Općina je osnovana 1997. godine. Kada smo mi ovamo došli, tada se radio teritorijalni ustroj i mi, doseljeni Hrvati iz Janjeva, bili smo na vlasti od 1997. do 2001. godine, a otad smo izvan svih procesa u općini. Kada smo se doselili, bilo je puno više poduzetničkih aktivnosti, ljudi su prionuli s velikim žarom, htjeli smo od svega stvoriti nešto pozitivno, a ne da budemo državi teret. Ali, nakon promjene državne vlasti 2000. godine zastalo je rješavanje stambenog statusa ljudi, zaustavljeni su i drugi procesi jer nas je nova vlast doživljavala kao teret zato što smo produkt Tuđmanove politike – zaključuje Antić.
Podsjeća kako je 90-ih s Kosova “nestalo” oko 5000 Hrvata koji su u glavnom došli u Zagreb. Dio se snašao, dio nije. Tražilo se rješenje, gdje ih smjestiti, a nakon Oluje ponuđene su im Kistanje.
Država ih ostavila
– Pozicijski nam jako odgovara, praktički od Makarske do Paga sve je na sat vremena i možemo se baviti poslom kojim smo se oduvijek bavili. Tuđman nam je htio pomoći. Ali osim gradnje kuća, država je trebala osluhnuti što je potrebno kako bi ti zaista radišni ljudi stali na noge. Imamo poduzetnika vičnih zanatu, obrtnika, ali oni se iscrpljuju boreći se u ovom metežu i jedva preživljavaju – poručuje Antić i napominje da ni rješavanje stambenog pitanja nije proteklo bez problema.
Anđelka i Marija Rucić, primjerice, kuću su dobile 2004. godine koja je od vlasnika otkupljena posredstvom APN-a.
– Kuća je bila derutna, obnovili smo je i u nju uložili cijelu životnu ušteđevinu, kada smo 2009. dobili obavijest da je kuća otkupljena temeljem lažne punomoći i mora se vratiti stvarnom vlasniku. Moramo se iseliti, izigrani smo. Država se ponaša kao da smo radili na svoju ruku, a oni su nam izdali rješenje o dodjeli kuće – priča Marija Rucić, koja se boji da će joj obitelj ostati na ulici. Roko Antić kaže da to ne bi bio prvi slučaj i dodaje kako je najveći problem što su Hrvati u Kistanjama diskriminirani od općinske vlasti koju od 2001. godine obnaša SDSS.
– Ovdje se 2000-ih vratilo puno ljudi, Srba koji su izbjegli, i mi smo izgubili vlast. Prihvatili smo to i nadali se da će se kraj razvijati, da zajedno idemo naprijed jer i onda i danas namjeravali smo ostati ovdje. Sve upravljačke strukture u općini neprijateljski su nastrojene prema nama. Ja samo u Općini od 2013. jer imamo pravo na donačelnika predstavnika nacionalne manjine. Postao sam zamjenik načelnika iz redova hrvatskog naroda i takav neprijateljski stav nikada nisam doživio. Nisam dobio nijedno zaduženje, a htio sam sudjelovati u procesima i donošenju odluka. Načelnik i ja nismo zajedno pokucali ni na jedna vrata. Zašto ne odemo zajedno u županiju i ne tražimo autobusnu vezu s Kninom i Šibenikom? Mi smo kao otok, a ovdje žive radišni, kreativni i vrijedni ljudi. Preko ljeta mjesto je pusto, svi Janjevci su od Cavtata do Umaga. Kompletne obitelji odlaze raditi, u Kistanjama nas ostane 200-tinjak – kaže Antić i naglašava kako su Hrvati iz Janjeva u Kistanje došli kako bi tu i ostali.
Zajedno na rođendane
– Nemamo kompleks što se tiče siromaštva. Na Kosovu smo bili ugnjetavani 700 godina, da nismo bili uporni, mi bismo nestali.
Nebriga i državnih i općinskih vlasti boli nas jer imamo dojam da im je cilj da mi nestanemo. Mirna smo sredina, dobro živimo sa Srbima.
Moja djeca idu kod njihove na rođendane i obratno. Kao mladom čovjeku koji ima obitelj, suprugu i troje djece, žao mi je što nemamo razvojnih projekata i ne osiguravamo budućnost za svoju djecu – poručuje Antić.
U Osnovnu školu Kistanje upisano je 240 učenika, a 85 srednjoškolaca putuje na nastavu u Knin (prijevoz im plaćaju država i općina), a imaju više od 30 studenata.
Načelnik općine Reljić opovrgava optužbe donačelnika.
Imaju projekte
– Antić nije isključen iz procesa donošenja odluka, već se sa svojim idejama ili eventualnim projektima može obratiti meni osobno, pročelniku Jedinstvenog upravnog odijela, a on to nije nikada učinio. Proces donošenja pojedinih odluka definiran je aktima općine i Zakonom o lokalnoj i područnoj samoupravi, te ja kao načelnik općine sigurno ne mogu nekoga „isključiti“ iz toga procesa, već dužnost moram obavljati prema zakonu – tvrdi Reljić i dodaje da ga je više puta pozvao, ali da je Antić taj koji opstruira suradnju.
– Općina Kistanje ima već mnogo završenih projekata koji su predani i spremni za apliciranje. Prvi put od osnivanja Nacionalnog parka Krka u Kistanjama ćemo osnovati Centar za posjetitelje. Pripremamo turističku atrakciju “Voda – vrelo života“, koja čini cjelinu projekta „Nepoznata blaga Krke“ i kada nam bude dolazilo 200.000 turista, više nećemo biti najsiromašnija općina. Populacija s Kosova prodavat će turistima suvenire i obrtničke proizvode pred svojom kućom – kaže Reljić. Planiraju otvoriti i ruralni poduzetnički inkubator “Krka” koji će pomagati OPG-ima, Ekocentar s tržnicom i pratećim objektima, Zdravstveno-turistički centar za seniore u Biovičinu Selu, izgraditi vodovod Kistanje-manastir Krka i pokrenuti agrozonu Razvale.
– Ljudi teško žive, istina je, ali nije tako crno kao što tvrdi Antić. Neki projekti su pred usvajanjem, realizirat će se, vidjet ćete, pozvat ćemo vas kad budu završeni pa da i o tome pišete – kaže Reljić. Rado ćemo se odazvati.
