Zlata vrijedan
Josip Pintar (24) i njegov dvije godine mlađi brat Tomislav kose, oru i obrađuju ukupno 35 hektara zemljišta u selu koje službeno ne postoji
U njihovu selu, do kojeg vodi prelijepi kameni most preko rijeke Like, niti se što smije (legalno) graditi niti je itko toliko lud da bi ovdje kupio kuću zato što ne zna hoće li je sutra uopće više biti. Jer to selo, zapravo, službeno i – ne postoji. U prostornome planu općine Perušić, kojoj pripada, umjesto njega ucrtano je – akumulacijsko jezero.
Gornji Kosinj, a o tome je selu ovdje riječ, službeno postoji jedino na računima za struju, vodu i ostala davanja koja treba na vrijeme podmiriti. Te račune raznosi 52-godišnji Niko Pintar, jedini kojemu se usta razvuku u osmijeh kad mu kažu da njegova djeca sliče na poštara jer je seoski poštar – on. Ali i vrijedni poljoprivrednik koji je ljubav prema radu u polju i sa stokom zajedno sa suprugom Kristinom prenio i na njihove sinove, 24-godišnjega Josipa i dvije godine mlađega Tomislava.
Eksperimenti s kulturama
– Već 50 godina slušamo kako će nas iseliti, a naše i još nekoliko susjednih sela potopiti. Valja nam s tom neizvjesnošću živit. Mi se sve nadamo da se to ipak neće dogoditi i da ćemo ostati tu di jesmo – izgovara Niko dok sjedamo za veliki stol ispred kuće obitelji Pintar, na terasu, gdje signala za mobitel – nema. Na sam spomen kako će Gornji Kosinj biti potopljen zbog gradnje hidroelektrane Josip i Tomislav zašute.
– Ne žele ni pomisliti da bi tako moglo biti – kaže Niko Pintar.
Da je ovim momcima ikada palo na pamet kako bi se moglo obistiniti to da njihova sela više neće biti i da su poželjeli živjeti bilo gdje drugdje na planetu, niti bi Niko 2003. registrirao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, niti bi ga lani prenio na Josipa, niti bi se ovaj mladić tako ozbiljno prihvatio poljoprivrede. Pa se usto još odlučio, uz tradicijske kulture, upustiti u eksperimentiranje s novima te uz uvriježeni uzgoj ličkoga krumpira u Kosinju lani posaditi polje batata, prvo u Lici. Iako ni Kristina ni Niko o toj biljci nisu znali baš ništa, niti su je ikada prije okusili, odmah su podržali sina, nek’ pokuša pa što bude. A ispalo je dobro.
– Gledo sam na internetu što bi ovdje u nas moglo uspjeti i tako sam naišao na batat. Pomislio sam, zašto ne? Ova je naša zemlja čudo, prima sve. Lani smo posadili tisuću, ove četiri tisuće sadnica – kaže Josip, predsjednik Udruge Eko-Kosinj, skupine mladih ljudi koji ličku prirodu čiste od automobilskih olupina i svakojakog drugog smeća. I bore se da ostanu živjeti u svome selu.
Pintarovi na jednome hektaru uzgajaju narančasti batat i odmah su za tu biljku podrijetlom iz Amerike pronašli kupce u Gospiću i Zagrebu. Prodaju ga po deset kuna za kilogram. Sade ga ručno, na foliju, i navodnjavaju sustavom kap-po-kap. Polje su ogradili električnim pastirom, ponajviše zbog jazavaca koji im prave štetu. Kose, oru i obrađuju ukupno 35 hektara zemljišta. Osim nešto više od tone batata, ove će godine imati oko pet tona ličkoga krumpira, a počeli su i pokusni uzgoj lubenica.
Ove godine Josip je ponovno sjeo za računalo i dao se u potragu za nekom novom idejom. Internetska pretraga rezultirala je time da na njihovim pašnjacima pase devet angus goveda. Te životinje, za koje se smatra kako su na planinske predjele Škotske, iz koje vuku izvorno podrijetlo, došle još s Vikinzima, predstavljaju tovnu rasu i dijele se na crni i crveni angus, a obje su vrste prepoznatljive po tome što nemaju rogove. Hrane se uglavnom travom, otporne su na velike razlike u temperaturi, uzgajaju se na otvorenome, što podrazumijeva manje troškove. Pintarovi su kupili steone junice i uzgajaju ih po sustavu krava-tele pa će i telići uskoro na svijet doći na otvorenome. Krave se ne muzu, njihovo mlijeko pije telad, koja uz majke ostaje desetak mjeseci, nakon čega slijedi novi reproduktivni ciklus. Josip i njegova obitelj jedini u selu imaju krave. Na pašnjake su postavili hranilice pa, kad životinje začuju dozivanje gazda, ali i osjete hranu koji im donose, napuštaju hladovinu pokraj potoka i za tili časak se popnu uza strminu.
– Kako bismo kupili goveda, prodali smo 40 ovaca – kaže mladi poljoprivrednik. Njegova obitelj bavi se i ovčarstvom pa sada ima stado od 80 ličkih pramenki, koje pasu u prelijepome Kosinjskom polju, a s njima su njihovi psi ovčari pa Tomislav zaziva Lajku da mu pomogne okupiti ovce. Iako u obitelji svi rade sve, ovce su ponajviše Tomislavova briga vikendom, kada dođe kući s posla u Rijeci.
– Svakoga dana zove kući i pita za blago, što se radi, što će trebati raditi. Nije uspio pronaći posla bliže kući pa je morao ići raditi u Rijeku – objašnjava nam mati Kristina. On je po struci vodoinstalater, a Josip je završio srednju elektrotehničku i radi na benzinskoj crpki u Gospiću, s koje se uvijek žuri kući, u polje i među stoku. Godišnji odmor i on i brat i otac provode radeći na imanju pa ga i uzimaju sva trojica istodobno, onda kada je najviše posla, kako bi mogli što više napraviti.
– Baš volim poljoprivredu. Da nije tako, sigurno ne bih ovo radio – kaže Josip.
Ponosni na sinove
Sve što imaju Pintarovi su sami stekli.
– Od države nikada nismo dobili ni lipu – govori Niko. Svoju šest godinu mlađu Kristinu poznaje odavna jer su oboje iz istoga sela. On je rano ostao bez roditelja i od kuće je bio otišao u Zagreb, gdje se zaposlio u tvornici papira i radio kao grafičar. Posljednje godine boravka u velikome gradu Zagrebu pridružila mu se i Kristina. One ratne 1992., u kojoj se rodio Josip, bili su na godišnjem odmoru u svome rodnom kraju i tada odlučili da će tu i ostati.
– U Zagrebu smo bili podstanari, a u selu imamo vlastiti krov nad glavom. No ničega u njemu – ni žlice ni vilice – nije bilo. Al’ vratili smo se. Četiri ovce dala nam je teta, isto toliko i ženini roditelji. Isprva sam radio u pilani. I tako smo, pomalo, stvarali ovo što danas imamo. Za strojeve i kuću digli smo kredite. I išli dalje – govore supružnici.
– Ne, nikada nam neće biti žao što su se mama i tata vratili u selo – kažu Josip i Tomislav.
Kristina i Niko Pintar uvijek će rado istaknuti koliko su ponosni na svoje sinove. Imaju zašto i biti. Evo, na primjer, prije šest godina Josip je s dvojicom prijatelja iz prevrnutog čamca, za poplave, od utapanja u rijeci Lici spasio dijete, ženu i dvojicu muškaraca, zbog čega je dobio nagradu Ponos Hrvatske. Da se danas-sutra nađe u sličnoj situaciji, Tomislav bi sasvim sigurno učinio isto.
Nadaju se i Josip i Tomislav da će, danas-sutra, moći živjeti samo od poljoprivrede, biti u svome domu ispod crkve svete Ane, a njihovo ličko selo Gornji Kosinj zauvijek ostati iznad vode. ....
