Barkajoli, ribari i veš-mašina u mreži ‘ulovljena’ na pučini

Na krmi ribarskog broda sjedim sa zadarskim ribarom Hrvojem, znamo se iz njegovih zagrebačkih dana, pretresamo stare teme, a on se u jednom trenutku sjeti:

– Znaš koji nam je ove sezone bio najluđi ulov? – pita me kroz smijeh.

Nemam pojma, tuna od 200 kilograma?

– Ma kakva tuna. U mreži smo, nekih osam kilometara od Zadra prema Dugom otoku, pronašli – veš-mašinu! Zamisli, među oslićima, grdobinom, hobotnicama, paukom, lignjama, škarpinama, neki put zna se naći i zubatac. Ali, ovo još nisam vidio. Pazi, Gorenje!

Interesiram se koliko joj je veliko bilo oko, koliko je u njoj kilograma... Uostalom, je li bilo kakvog čistog rublja unutra?

– Ha, ha, ma prazna. Izvadili smo je iz mreže i odnijeli u Zadar na otpad. Nemoguće je što sve bacaju. I kako je ona tako daleko došla, osam kilometara. Moguće je da ju je netko bacio s čamca, predomislio se na putu prema otpadu na kopnu, tko će ga znati... Ribari ovdje rijetko kupe smeće iz mora, znamo pronaći boce, automobilske gume, evo jedna guma bila je na 15 kilometara od obale.

Pokazuje mi koliko se smeća nakupi u mreži te objašnjava kako sve to odnose na smetlište.

– Rijetki to rade, ali što da i mi ostavimo?

Pekinezer ide u ribe

Kako je na brodu?, zanima me.

– Noći su duge. A posebno je teško kad valja. Nasreću, imamo pekinezera, on ide s nama u ribe. Traži pažnju pa odagnaš misli.

Ostavljam ga na brodu i krećem prema barkajolima, zadarskim “taksistima” koji prevoze ljude od Maraske do Starog grada više od osam stoljeća.

– Gdje je Karlo? – pitam za njihova autoriteta, najstarijeg barkajola. Znam da je on zadužen za “odnose s javnošću”.

Dođi sutra, popodne mu je smjena. Nažalost, u Zadru sam samo danas.

– Koji mu je broj mobitela?

Okreću glavom. Karlo nema mobitel. Nije njegov stil.

Zanimalo me koja je budućnost njihova posla.

– Nećemo još dugo, nestat će i nas – kaže društvo koje na vesla prevozi ljude za pet kuna. Neki ostave i deset.

Crvena barka odlazi, puna je turista, ali i domaćih.

– Vozim se s njima od kada znam za sebe. Živim preko puta, uštede mi više od pola sata do grada. A kad se sjetim kako vi u Zagrebu putujete na posao, ovo je idila! – kaže mi Zadranin putnik barkajolom.

Krećem u đir gradom. Vjetar puše, bura je jaka, dan nije za kupanje. Samo šetnja. Stajem pokraj najmanjih vrata u gradu, zvonarevih vrata na crkvi sv. Ilije, taman iza Donata. Možda su širine 40 centimetara, nemoguće je kroz njih, ako nisi desetogodišnjak, proći normalno, treba se provlačiti. Kucam, ali nitko ne otvara.

– Banane rastu u gradu! Dođi, pokazat ću ti – odvodi me fotoreporter Dino do zgrade policijske postaje. I zaista, plodova ima.

Dado i Vlado, legende

Tražimo po gradu Dadu i Vladu, zadarske legende. Škovacine. Škovaca je smeće pa je lako zaključiti što im je posao. Dobri su duh grada, bili su i na Pantovčaku u vrijeme predsjednika Stjepana Mesića, dobivali nagrade, turisti ih vole, uvijek su raspjevani. Ali očito su na slobodnom danu.

– Gdje je Bere Guša? – raspitujemo se na Kalelargi. Nema ni njega. Bere je gradska dobričina, poznat je po tome da ljeti nosi pernatu jaknu, a zimi hoda u kratkim hlačama. I njega je bura odnijela u kakvu zavjetrinu.

Stajemo kod Pet bunara i gledamo u srednjovjekovni ulaz u grad, na metar i pol visine ispod nas staklom zaštićene iskopine.

– Turisti su kroz ova stakla, sami od sebe, ubacivali kovanice, za sreću. Pa su neki ubacili i papirnatu novčanicu od deset kuna. Pa je netko ubacio i deset eura, drugi dvadeset. Da bi se, naravno, pronašao jedan pametan, koji je na to staklo bacio veliki kamen. I otvorio kasicu... – kaže mi Dino.

Cijeli svijet lovi Pokemone, a na zadarskom Bulevaru love – deve! Prave pustinjske deve jurile su prije desetak dana gradom, pobjegle iz cirkusa...

– Policija je bila u čudu kad su im Zadrani prijavili da gradom trče deve. Prvo su mislili da je šala, a kad je poziva bilo sve više, izašli su na teren i brzo ih pohvatali – kažu novosti u gradu.

Nasreću, iz cirkusa nisu pobjegli lavovi...

Tek to bi bio – cirkus.