Kopnena turistička patrola Zabok
Dvorac Gjalski simbol je Zaboka, a bicikl u gradu često prijevozno sredstvo, jer je parkirnih mjesta malo
U Zagorju žive mnogi, onih izvan Zagorja ima i više, a samo jedna osoba, pazite sad, živi – iznad Zagorja! I to u balonu.
– Tom Balon je... – tako se na mobitel javila balonska legenda Tom Dragan Mikloušić te je dodao:
– Dođi do aerodroma Zabok – Gubaševo, čekam te.
Čovjek je apsolutni autoritet za pitanja balona, prvi je u regiji imao dozvolu za letenje, pilot je koji leti više od 40 godina, a bilo ga je iznad cijelog svijeta. U Zaboku ima turističku poslasticu za prste polizati – “Kamo za vikend? 800 metara iznad Zagorja”. Kad sam stigao u Zabok, nebo je bilo bez oblačka, ali crveno-bijeli vjetrokaz bio je napuhan.
– Danas se ne dižemo. Da se postaviš na glavu, ne riskiram... – kaže Tom. Nije moglo biti ljepše vijesti! Ostajemo na tlu! Iako atraktivno zvuči, dvojio sam o ulasku u košaru. Bih – ne bih.
Let 20 centimetara od tla
– Nema mjesta strahu. U Americi strah od letenja liječe u balonima. Mogu ja letjeti i 20 centimetara iznad tla, kako se dogovorimo.
Nasreću, završavamo na piću. Uz stol 50 centimetara od tla. Sunčamo se, gledamo u nebo. Kakav je pogled s neba?
– Nema ljepšeg pogleda od onog na Zagorje! Lijepa su rižina polja, bio sam prošlog tjedna u Japanu, ali pogled na zagorske brege nema konkurencije... Sve je ljepše posljednjih godina, susjedi su uredili dvorišta, posadili voćke, puno je boja. Kad sam počinjao 80-ih, iz balona sam gledao haube fićeka po dvorištima, sad ih nema. Zagorje je čarobno, doista je bajka na dlanu – kaže Tom te dodaje:
– Volio bih da aerodrom u Zaboku postane regionalni centar za sportsko letenje, a uz potporu lokalnih otaca koju imamo, na putu smo da to tako i bude. Dolaze mi gosti sa svih strana svijeta, u klubu imam 23 Korejca, 15 Japanaca, 10 Amerikanaca... U japanskom gradu Saga, iz kojeg sam se ovog vikenda vratio, otkako su otkrili balone i postali svjetski centar, imaju po 250 tisuća gledatelja na natjecanjima. To bismo mogli učiniti ovdje u Zaboku i mi!
Kako je gore, za nas kojima vrijedi parola “hvali nebo, drž’ se kraja”?
– Na nebu je mirno. Tišina. Levitacija. Mogu se spustiti na vrh drveta, uzeti list. A mogu se i dići visoko, više od dvije tisuće metara, pa gledati s jedne strane Triglav, a s druge Zagreb. Ali, trebaš probati, ne može se opisati riječima – dodaje Tom i gleda kako ću reagirati. Još se nećkam, zahvaljujem vjetru što je zapuhao u pravi trenutak.
– Za mene je balon život. S njim se ujutro dižem, s njime idem leći. Svega sam se u životu odrekao da bih mogao letjeti. Supruga Marija leti balonom, lani je postala prva osoba na svijetu koja je poletjela solarnim balonom, a sin Igor od djetinjstva je s nama u košari. Kad je imao otkačene roditelje, bilo je logično da nadleti i svog oca. I danas je među najboljim pilotima na svijetu. I snaha Iva leti, sigurno će i unuci.
Što kažu turisti nakon leta?
– Oduševljeni su. Svaki je let doživljaj za sebe. A anegdota ima uvijek. Jednom smo letjeli iznad dvorišta u kojem je bilo kolinje. Sletjeli smo, gosti su popili gemišt, dobili smo čvarke i vratili se u zrak. A čvarke smo jeli na putu natrag do Zaboka... Jednom sam letio s Japancima, isto smo sletjeli u zagorsko dvorište, okrenem se, a njih nema. “Gdje ste sakrili Japance?”, pitao sam domaćine. Pokažu mi prstom, a Japanci sjede u kleti. Pred njima kobasice, rakija, vino. Druže se. To je Zagorje...
Po rekord pa u mirovinu
Do kada ćete biti u zraku? Kad se vraćate, među nas, na tlo?
– Stari sam već pilot, iza mene su tisuće sati u zraku... Prvi let u Hrvatskoj bio je baš moj, na otvorenju Univerzijade. I to iznad Maksimira. Počeli smo kao studenti u Ljubljani. Sami smo sašili balon. Avi Šorn letio je 20 kilometara, mi smo ga slijedili, iza nas je išla tadašnja milicija, a iza njih vozilo Hitne. Kad je sletio, svi smo završili na ispitivanju u stanici. To je tada bio šok. Od tada sanjam o solarnom letu, punih 40 godina. I onda mi jednog dana zazvoni telefon, a Tomás Saraceno, slavni arhitekt i konceptualni umjetnik, svojevrsni Dali našeg doba, pita me: “Želiš li letjeti solarnim balonom?”. Eto, želje se ispunjavaju. A povezali smo se preko arhitektice koja je kod mene bila u školi, a danas radi kod njega u birou u Berlinu. Svijet je zaista selo. Prije pilotske mirovine, dogodine, želim postaviti svjetski rekord u dužini, vremenu i visini leta balonom na solarnu energiju u SAD-u. Supruzi i meni cilj je prijeći 200 kilometara, a prije nje nitko nije preletio ni metar...
