Marina Lošić iz Starih Mikanovaca:
Večernji list, agrobiz.hr i Udruga hrvatske seoske žene biraju najbolju - Marinu je na izbor prijavila zaposlenica Savjetodavne službe Starih Mikanovaca
Već poslije prvih nekoliko rečenica razgovora može se zaključiti kako Marina Lošić (39) iz Starih Mikanovaca, sela u Vukovarsko-srijemskoj županiji, nije samo još jedna u nizu seoskih žena u Hrvatskoj koja svakodnevno naporno radi kako bi prehranila svoju obitelj. Ovu majku dvoje djece na izbor za Najuzorniju hrvatsku seosku ženu 2016. godine prijavila je zaposlenica Savjetodavne službe iz njezina sela.
– Rekla mi je da smatra kako sam dostojna takvoga epiteta. Vidi me kao vrijednu i komunikativnu seosku ženu koja vodi brigu o djeci i obitelji. Sa svime time slažem se i dodajem kako mi je u životu vjera jako bitna i da smo kao obitelj sve postigli i stekli svojim napornim svakodnevnim radom – kaže Lošić.
Govoreći o sebi, kaže da je relativno mlada žena, ali iza sebe ima mnogo životnih iskustava – i onih dobrih, ali i onih loših. Rodom je iz Staroga Topolja, gdje je živjela i radila sve do udaje kada se doselila u Stare Mikanovce.
Ima dvoje djece, kćer Anu (16) i sina Roka (8), ali ne zaboravlja nikada spomenuti kako joj je kći Ivona umrla sa samo 6,5 mjeseci. Rođena je kao teško bolesna i umrla je pred njima.
Poslije udaje bila je zaposlena, ali kako je imanje Lošićevih raslo iz godine u godinu, priključila se u poslu suprugu. Danas zajednički brinu o svome OPG PTO, Ivan obrađuje 130 hektara zemlje, a bave se i uzgojem stoke.
Mnogo odricanja i rada
– Sve to izuzetno je naporan posao koji zahtijeva mnogo odricanja i još više rada. Danas je teško biti poljoprivrednik u Hrvatskoj jer se suočavamo s nizom poteškoća. U našoj obitelji suprug je povremeno pesimist, a ja sam vječni optimist i vjerujem da će biti bolje. Nikad ne odustajem i mislim da mi je to vrlina – ističe Lošić i dodaje kako se uvijek drži savjeta oca koji joj je govorio da se u životu sve može riješiti osim bolesti.
Velika joj je životna želja bila završiti fakultet, ali u tome nažalost nije uspjela. Upisala je Ekonomski fakultet, no izgubila je volju kada se udala i rodila. Njezin radni dan započinje u pola 5. Ustane, skuha kavu, pomoli se Bogu i počne s kućanskim poslovima.
Djecu spremi za školu, a onda krene s hranjenjem telića, pilića, kokica... Uz sve to kuha, po potrebi radi i na polju. Navečer djeci pomaže oko zadaća. Iako je dan prekratak za sve obveze, stigne na poneko druženje s prijateljicama na selu. Voli se dotjerati i kaže kako na taj način pokazuje da se žena koja radi i živi na selu ne mora zapustiti.
– Mukotrpan je posao na selu jer on traži cijelog čovjeka. Imam veliku podršku supruga, ali ipak mislim da se rad žena i muškaraca na selu ne gleda jednako. Mislim da nismo ravnopravni i da poslovi žene nisu ništa manje naporni ni zahtjevni od poslova koje obavljaju muškarci – ističe Lošić. Kaže i kako ne vidi budućnost za mlade na selu, a da je osnovni razlog tome izuzetno teška ekonomska situacija. Tako, iako obrađuju 130 hektara zemlje, moraju se baviti i dodatnim uslužnim poslovima, poput sušenja, kako bi zaradili za život.
– Otkupne cijene mlijeka i pšenice su preniske. Nikad ne znamo kolika će ta cijena biti, a mnogo je davanja. Uz to, ovisni smo o vremenskim prilikama i različitim nepredviđenim stvarima. Niko od nas ne traži neki luksuz, samo normalan život kao rezultat napornoga rada. Ipak, ne predajemo se. Idemo naprijed i vjerujem da će biti bolje. Nadamo se ubrzo – zaključila je Lošić.
