Kopnena turistička patrola Sisak
Sisak je nekad bio grad mornara, luka poput onih koje poznajemo na Jadranu. No, razina Kupe se snizila...
Slamatelj ženskih srca, karizmatični glumac Johnny Depp slušao je mog sugovornika kako svira gitaru u kultnom londonskom Le QuecumBaru. A toga dobrog duha Siska, Damira Kukuruzovića slušao sam u njegovu Siscia Jazz Clubu kako – govori. I, koja je razlika, što se tiče nas dečki iz publike?
– Nemaš šešir, nemaš dugu kosu ni bradu, čak ni naočale kao Depp – smije se Kukuruzović, gypsy jazz-gitarist, jedan od najboljih u svijetu.
– Šešir nemam ni doma, ali imam naočale. Tu, u autu – branim se.
Družimo se u podrumu Malog Kaptola, jedne od najstarijih kuća u Sisku. Ovo je hrvatska jazz-meka. Strop od ciglenih lukova, bubnjevi na pozornici, zvučnici oko nje, gitare. Mjestu zbog kojeg Zagrepčani kao turisti dolaze u Sisak. Ne samo oni...
– Na ovoj pozornici svirali su ljudi poput Sugar Bluea, usnog harmonikaša Rolling Stonesa ili trombonista Stevea Turrea koji je proglašavan najboljim jazz-instrumentalistom svijeta, zatim saksofonist Scherman Irby, čovjek koji je simbol New Yorka. Redom velikani koje sam upoznao svirajući s kvartetom po svijetu, a kad sam im pokazao fotografije kluba u Sisku, brzo su došli na ovaj stage – kaže svjetski majstor za pitanja glazbe Django Reinhardta i pokazuje na pozornicu.
Šaran na roštilju pa biljar
Zbog ovog mjesta, to se zna, neki u Hrvatsku dolaze privatnim zrakoplovima na Pleso, ali na semaforu za Zagreb skrenu – lijevo. Za Sisak.
– Te svjetske jazz-face, kad dođu svirati u Sisak, odvedem na pecanje, pečemo poslije šarana na roštilju, jašemo konje u Lonjskom polju. Prije koncerta tu u backstageu odigramo biljar. I oni, koji su s instrumentima proputovali cijeli svijet, vidjeli sva čuda, zapamte moj kraj.
Boško Petrović hvalio je ovaj podrum kao najšarmantniji u kojem je svirao. Zašto klub ovdje, pitam? – Predlagali su mi da otvorim klub u Zagrebu ili Rovinju. Ali, želio sam se dokazati u provinciji, pobijediti u svojem mjestu, dokazati da ne moraš biti u velikom gradu, razvikanom mjestu, da bi uspio. Uostalom, jazz-glazbenici, kad sviraju, rade to jednako u Carnegie Hallu, Londonu li u selu na kraju svijeta. Nije bitno kakav je solo, već varaš li ili ne. A to se osjeti kad čovjek svira – dodaje Kukuruzović, čovjek koji rasprodaje dvorane gdje god svira, unaprijed mu je “bukirana” sljedeća godina, a isti šou radi i za svoje Siščane ljeti, na otvorenom, uz obalu rijeke Kupe.
– U glazbi se ne možeš natjecati. Pa kako ćeš tražiti što je ljepše? Kao da uspoređuješ dvije ljepotice pa odlučuješ koja je ljepša. To nema smisla – slikovito govori Damir.
Ostavljam ga u klubu i izlazim na obalu Kupe, a zatim u Kukuljevićevu u kojoj srećem Miroslava Arbutina Arbea, fotografa s neobičnim priborom.
– Star je stotinu godina – kaže i pokazuje na fotoaparat, onaj za koji je trebalo staviti plahtu preko glave.
– Moj ima možda dva mjeseca – pokazujem na svoj fotoaparat.
– Da, ali kad tvoj padne na pod, gotovo je. A ovaj, Union tamo negdje iz 1920., mogu popraviti kad god se sjetim. Za razvijanje fotografije treba mi manje od jednog sata, a težak je oko kilograma pa ga mogu nositi unedogled – kaže Arbe.
Svaki kvart jedan stup
U fotogaleriji pokazuje izložbu kolege Miroslava Kiša Mimija. Jedna od fotografija je vrana u letu, ali s – orahom u kljunu.
– Naše su vrane vrlo lukave. Nije taj orah bez razloga na fotografiji. Jer, ona ga odnese do ceste, onda ga spusti te čeka automobil koji će prijeći preko oraha, a ona zatim pokupiti plijen – smije se Arbutina te me zove u sobu za razvijanje filmova.
– U ovoj galeriji radimo kao fotografi prije sto godina, isti su principi. Mokri kolodij, Albumen print, Van Dyke proces... Kad bih objašnjavao proces, teško bi stalo u jednu rečenicu. Ali, u Hrvatskoj nas je malo, tek trojica koji radimo tako.
Izlazimo iz galerije, šećemo se gradom, a naš fotoreporter Nikola Čutuk govori:
– Kad sam bio klinac, kafić je bio samo jedan, “03”, pa smo večeri provodili vani. Tu na Korzu svaki od ovih stupova bio je rezervirano mjesto za ekipu iz pojedinog kvarta. Znalo se tko gdje stoji, nisi smio stati uz onaj iz čijeg kvarta nisi bio.
A danas, je l’ mogu stati pokraj jednog?, pitam u šali.
– Stani, a zima će ti biti. Mi smo na piću pa ti navrati kad dosadi...
