Zlata vrijedan
U Polju Čepić Atif i Umihana Šahdanović pokrenuli su 2004. obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, a 2011. i mini siranu "Zlata" u kojoj proizvode skutu, svježi sir, obični i jogurt s probioticima, škripavac, sir s tartufima, polutvrde i tvrde sireve te ribanac
Prošlo je više od desetljeća otkad se bio vratio kući, s nešto novca u džepu, koji je žuljevitim rukama u dvije godine zaradio na farmi krava u Veroni. Prije nego što je otišao u Italiju, već je bio u mirovini, u dobi od samo 46. Bilo je to prije 17 godina, kad se te ‘99. zatvorilo posljednje rudarsko okno u Hrvatskoj, na jami Tupljak.
Iz podzemnoga grada u kojemu je ostavio 18 godina života izašao je ni star ni mlad, ali dovoljno snažan i zdrav da može i hoće još raditi. Uostalom, valjalo mu je jedanaest mjeseci čekati rješenje i prvu mirovinu. I zato je Atif Šahdanović iz Potpićana u Istri bio otišao na farmu u Veronu.
Krenuli sa šest krava
Znao je dobro u što će uložiti novac koji je donio kući. Ako gazda u Italiji može uzgajati krave, što ne bi mogao i on? U dvije godine naučio je što i kako treba raditi. I kupio je Atif pet-šest krava, smjestio ih u “podstanarstvo”, u unajmljenu staju jer vlastite nije imao.
– Ma nismo imali ni jedan lanac za vezati kravu, a kamoli što drugo. Započeli smo ovaj posao iz stana – kaže pa dodaje kako su uz štalu u Pićanu unajmili i staru kuću jer drukčije goveda i ne bi mogli držati.
Nakon dvije-tri godine došla je u Istru 21 “strankinja” – 21 junica koje je Šahdanović kupio u Njemačkoj. Godine su nabrzo proletjele, a u štali je već bilo 130 grla. I nisu bile podstanarke.
Atif i njegova Umihana, bračna družica koju pod tim imenom ne zna valjda nitko na cijelome planetu – ni u Istri ni u rodnom im Gradačcu u BiH iz kojega su otišli početkom osamdesetih – jer ju svi oduvijek zovu Zlata, kupili su u Polju Čepić zgradu propale Agro Učke, koju su još tridesetih godina sagradili Talijani i gdje su nekoć bili farma i stanovi za radnike. U tom zdanju podno Učke, na Čepićkome polju, u mjestu gdje se “sudaraju” planinska i mediteranska klima, zbog čega su radi zaštite od bure posađene topole, smjestili su Šahdanovići svoje blago – krave motafonke, nakon boškarina najzastupljenije govedo istarskih pašnjaka, čija je odlika kvalitetno i mlijeko i meso.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo nazvano po Umihani registrirali su 2004., a godinu kasnije staja je bila useljena. Ispočetka su se usmjerili na proizvodnju mlijeka koje je od njih otkupljivao PIK Rijeka.
No, zbog neizvjesne i loše situacije u mljekarstvu odlučili su započeti preradu i tržištu gladnome dobrih proizvoda ponuditi kvalitetne sireve i jogurte. I zato je valjalo smanjiti stado, da imaju mlijeka koliko mogu preraditi. Danas Šahdanovići imaju 50 krava i 22 junice.
Na gospodarstvu je sedmero zaposlenih. A u svojoj mini sirani, koja opet nosi ime po Atifovoj ženi i zove se “Zlata”, uvijek imaju četiri-pet tona sira. Otvorili su je 2011. godine. Glavni “krivac” za skutu, svježi sir, obični i jogurt s probioticima, škripavac, sir s tartufima, polutvrde i tvrde sireve, ali i ribanac čiji kolutovi teže po 18 kilograma, jest Nermina Prizrenović, Zlatina i Atifova kći. Ta frizerka po struci odlučila se posvetiti proizvodnji sira.
– Sve je to išlo spontano – govori 41-godišnja Nermina vodeći nas kroz siranu od stotinjak četvornih metara, u koju je uloženo oko milijun kuna.
Objašnjavajući nam faze u proizvodnji sira pokazuje kotao od 500 litara u kojemu se grije mlijeko i dodaje sirilo, a zatim se gruš (sirni ugrušak) obrađuje u zrno, ovisno o vrsti sira. Polutvrdi sirevi se sire na temperaturi do 40 stupnjeva, jogurt se kuha na 42 stupnja, a zatim fermentira četiri sata. Slijede cijeđenje, rezanje, stavljanje u kalupe, a sutradan u salamuru, potom cijeđenje, premazivanje pa stavljanje na police, u zrionicu gdje je temperatura 15 stupnjeva, a vlaga 70-75 posto. Kada je cijeli postupak gotov, sir se vakuumira i spreman je za prodaju.
Sirevi Šahdanovićevih su s potpisom prof. dr. Samira Kalita, stručnjaka s Agronomskoga fakulteta, koji je prepoznao da će domaći istarski sir “Zlata” biti vrhunski. Uzorke njihova sira nosio je i u Ameriku gdje su u konkurenciji 100 najpoznatijih svjetskih proizvođača sira Šahdanovići bili 29.
– Bez Agronomskoga fakulteta ne bismo uspjeli postići ovu kvalitetu – kaže Nermina.
– K nama su dolazili studenti na edukaciju – dodaje njezin otac ponovivši nekoliko puta kako im sve ove godine svesrdno pomaže i županija. Krave Šahdanovićevih dnevno daju između 500 i 700 litara mlijeka, oko 15.000 litara mjesečno. Sve se prerađuje u sir kojega godišnje proizvedu oko 20 tona. Prodaju ga na tržnicama u Labinu i Lovranu i na kiosku u Puli.
– Dolaze nam ljudi i na kućni prag – domeće Zlata Šahdanović koja se brine o prodaji sira kod kuće, a radi i u staji.
Mlađa Nerminina sestra Nihada Žiković, koja živi u Novigradu, odrađuje ljetne manifestacije i sajmove. Brat Nermin je “voditelj štale”, zadužen još i za spremanje hrane za stoku. Šahdanovići na gotovo 100 hektara siju kukuruz, djetelinu i ječam. Kada je suša, hrane za svoja goveda nemaju dovoljno pa je moraju dokupiti. Njihove su krave vani na ispaši, za lijepoga vremena i do studenog. Pripust je prirodni, a na farmi je i licencirani bik. Mušku telad i junad prodaju, žensku zadržavaju. Imaju staro izmuzište za krave jer ono novo, plaćeno 52.000 eura, nikako da im stigne.
Zavrzlame s papirologijom
Naime, sedam godina pokušavaju Šahdanovići riješiti papire i uknjižiti se na imanje koje su kupili. Namjeravali su izmjestiti štalu i odmaknuti je od kuće, urediti kušaonicu i posvetiti se agroturizmu. Za novu staju odlučili su kupiti i novo izmuzište, a postojeće za četiri krave zamijeniti onime za 12 pa im je županija odobrila kredit. U međuvremenu su ga već otplatili, a novu štalu još uvijek nisu napravili jer se bore s papirologijom.
– Da je sve išlo kako treba, danas bi im’o 15-20 zaposlenih. Ovako smo novac potrošili, a izmuzišta nema jer nemamo kamo s njim – kaže Atif Šahdanović.
Nadaju se on i obitelj da će ta zavrzlama uskoro biti riješena, kako bi mogli krenuti još više naprijed. O odustajanju nikada nisu ni razmišljali. Pa nije džabe rudar Atif Šahdanović otišao u Italiju i u Veroni učio kako se radi na farmi.
