Zlata vrijedan
Ankica i Dubravko Pernjak sa sinovima Marinom i Šimom u mini sirani Mih u Kolanu proizvode nagrađivani sir, a njihovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ima stado sa 514 ovaca paške pramenke
U ustima još osjeća okus tjestenine pripremljene na kapuli i ulju, hrane na kojoj je odrastao. Tih šezdesetih godina prošlog stoljeća, dobro to pamti, ničega nisu imali i svega su bili željni. A kad bi se nešto novo i drukčije i našlo, nisu znali što s tim, kao što je bio slučaj s crvenim narančama koje se nisu usudili jesti. Njegov je otac bio požrtvovan i radišan čovjek, baš kao i njegovi preci. Još dok je bio dječak, otvorio je tata gostionicu, radio i stvarao. On je nakon vojske i školovanja u Rijeci ostao raditi kao vozač kamiona za odvoz smeća u tom gradu. Ali, ‘84. se vratio u svoj Kolan na otoku Pagu.
I sve se tu nekako posložilo baš onako kako treba biti pa danas Dubravko Pernjak ima mini siranu Mih u kojoj proizvodi oko 25 tona nadaleko poznatog paškog sira. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ima stado sa 514 ovaca paške pramenke. U ponudi imaju, naravno, i pašku janjetinu.
Sinovi odlučili ostati
– Obiteljska je to tradicija. Pismenih dokaza nema, al’ usmena predaja kaže da je još 1890. godine moj pradjed Šime prodao nekom splitskom trgovcu sir za novac. Moji roditelji Tonica i Ante paški su sir prodavali u svojoj konobi, prvoj na Kolanu i među prvima na otoku. Ja sam ‘88. ponovno otvorio gostionicu, al’ onda je došao rat. Imao sam tada 40-ak ovaca – prisjeća se 59-godišnji Dubravko Pernjak. Tih ratnih godina mogućnosti za širenje poslovanja nije bilo. Prije dvadeset godina ponovno je u prizemlju kuće otvorio gostionicu, a zatim i osnovao tvrtku Mih i u kući opremio mini siranu u kojoj se ispočetka proizvodilo oko tri tone paškog sira. – Kad su sinovi završili škole, pitao sam ih hoće li ići dalje ili će se baviti ovčarstvom. Odlučili su ostati – kaže Dubravko.
Ta odluka elektrotehničara Marina i hotelijera Šime ocu je dala dodatni vjetar u leđa. Znao je da ne može raditi kao njegov dida, već da mora i više i bolje. Prvi je koji je na Pagu prihvatio model obilježavanja ovaca pa u sustavu selekcije njegovo gospodarstvo nosi broj 001. I on i sinovi prihvatili su se edukacija: – Puno smo dobili na savjetovanjima. Došli su školovani ljudi i na pladnju nam ponudili znanje. Trebalo ga je samo uzeti. Mi nemamo visoke naobrazbe, ali smo stalno učili. Uvijek sam volio vidjeti što je preko brda iako je do brda teško doći – pripovijeda Pernjak. Došlo je vrijeme za širenje proizvodnje pa je, zamijenivši najprije s rođacima parcelu, odlučio Dubravko pokraj kuće i male sirane izgraditi veću. Potkraj 2005. godine stiglo je rješenje za novi objekt, na Valentinovo sljedeće godine proradila je sirana sa suvremenim proizvodnim pogonom, opremljena u skladu s europskim standardima i vrijedna oko milijun eura. Njezinu izgradnju financirali su kreditima i svojim novcem. Osim paškog, Pernjakovi proizvode i kravlji sir i njihova ukupna godišnja proizvodnja iznosi oko 150 tona. U ponudi imaju i skutu. Pernjakovi zapošljavaju 18 ljudi. – Morate imati viziju i prepusti se svojim idejama. Mislim da je uzorno gospodarstvo ono u kojem obitelj živi u zadovoljstvu zbog onoga što su sami stvorili. A mi smo zadovoljni. Baš mi je lijepo kad se lijepo osjećam. A na svoju sam djecu jako ponosan – kaže vlasnik OPG-a.
Poljoprivredna pogača
Ima i zašto biti, potvrđuje i Marinova i Šimina mati Ankica koja je s Dubravkom u braku već četiri desetljeća. Bilo je u poslu, kaže, i trenutaka kad su mislili da su došli pred zid. Ali išli su dalje.
– U našoj kući nikada nisu bila dva novčanika. Do osamdeset osme novac je držala Dubravkova mama, a tad sam ja preuzela. Nikad nismo dijelili na moje i tvoje, sve je to bilo naše – kaže Ankica Pernjak pomažući svekrvi Tonici da se spremi i dođe do sirane, na fotografiranje. – Bakina je uloga velika u proizvodnji ovog našeg sira. Ona nije imala termometar pa je ruku uranjala u gruš (sirni ugrušak, op. a.) i tako bi uvijek točno odredila temperaturu. Baka je tu svoju ljubav prema ovom poslu prenijela na nas, ona je duša proizvodnje ovog sira koji mi sada pravimo uz pomoć modernih tehnologija – govori nam 34-godišnji Šime Pernjak. On je na gospodarstvu zadužen za pogon i glavni je u proizvodnji sira. – Naš je sir sto posto paški, od paške ovce i paškog mlika. Svaki mjesec mliko naših ovaca ide na analizu. Paška je ovca specifična jer može preživjeti tamo di ni jedna druga ne može, pasući na škrtim pašnjacima. Ali zato su i sir i janjetina specifična okusa. Pravu pašku janjetinu prepoznat ćete po kratkoj potkoljenici i malim rebrima – podučava Šime.
Da bi radili brže, a trošili manje, Pernjakovi svoje ovce muzu strojno. Imaju izmuzište za njih 24:
– Nekad su četiri radnika muzla 240 ovaca, sad dvoje treba za mužnju 420 ovaca – slikovito objašnjava Dubravko.
– Sada je higijena na višoj razini, a nama, ali i životinjama, puno je lakše – kaže Šime.
U izmuzište su investirali oko 160 tisuća kuna. Ono se nalazi u Križinama i odande se mlijeko odvozi u siranu, na preradu. Stariji sin Pernjakovih, 37-godišnji Marin, zadužen je za operativu pa ga je vrlo teško “uloviti” jer od silnih obveza nema vremena. Sav se posvetio poslu, ali neke mu stvari nikada neće biti jasne:
– Kako je moguće da je porez jednak i na kilogram zlata i na kilogram kruha? Nužno je smanjiti i poreze i uvoz – izgovara, odlazeći dalje za poslom.
– Da, tako je, al’ ja si mislim, ako ne špotam državu, više će se mladih prihvatiti poljoprivrede. Jer može se živjeti na selu od svog rada. A mi tako malo proizvodimo, jako se malo ljudi time bavi – govori Dubravko Pernjak. Da se može, posvjedočuje i vlastitim primjerom:
– Zrno po zrno, pogača – kaže.
A on je u tu svoju pogaču “umijesio” i pčelarstvo i vinarstvo. Jednoga dana s obiteljskom će tradicijom zacijelo nastaviti četvero njegove unučadi – Marinovi Marko i Ivan i Šimini Simona i Toni. Marinova supruga Radana, koja ih je prošle godine zauvijek napustila, sve vrijeme će biti s njima. – I ona je sve ovo stvarala. I jako nam nedostaje – kaže Ankica Pernjak.
