Zlata vrijedan
U središtu Gospića obitelj Čačić ima mesnicu, ali i klaonicu u kojoj prodaju meso muške teladi. Meso prodaju i restoranima
og vrelog srpanjskog dana bila je godišnjica njihova braka. On je bio na selu, s blagom. Ona za pultom u njihovoj mesnici. Proslava obljetnice? Pa, pričekat će. Kao i brojne prije nje. Baš kao što je i godišnji odmor već dugo “na čekanju”. I kao što će pričekati današnje slavlje za njegov 44. rođendan. Jer, uza sav posao koji imaju na farmi i u mesnici, baš se i ne nađe “lufta”.
– Nije to igračka, već veliki proces. Buša je životinja kojoj treba i ljubavi i našega znanja – izgovorio je stojeći ispred ograde koja ga je razdvajala od prostranoga pašnjaka na kojemu je obitavalo njegovo blago – ličke buše – najmanja goveda na svijetu. Zovu ih još ilirskim ili planinskim govedom, a intenziviranjem njihova uzgoja posljednjih godina istisnute su s liste domaćih životinja kojima je prijetilo izumiranje.
Kvalitetan domaći proizvod
– Buši malo treba, a puno daje – dodao je otvarajući vrata kako bi nas odveo do krda.
Bilo je vruće i kravice su “hvatale” hladovinu gdje je bila i voda.
Robert Čačić i njegova supruga Alenka, od 2007. godine nositeljica obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva, na prostranim ličkim pašnjacima u gotovo pustome selu Ostrvica uzgajaju ličke buše. Imaju stotinjak goveda (oko 80 buša i oko 20 križanki sivoga goveda i buše) te četrdesetak telaca. Ovo je govedo naviknuto na život u ličkim uvjetima, a odgovara mu ekstenzivan način uzgoja koji podrazumijeva uzgoj na pašnjacima, u skromnim uvjetima pa o buši ne treba puno brige. Otporna je na bolesti, ljeto i zimu provodi vani, bilo na pašnjaku ili u toru. U staju se goveda zatvaraju samo za najveće zime i nevremena. Buša se teli sama, u prirodi, u kojoj pronalazi i lijek.
– Tu di one pasu šezdeset je raznih vrsta trava. Al’ ja ih najviše poštivam jer su strašne majke, jako brižne. Ako je mirnija krava, dobre ćudi, nakon telenja dopeljamo tele s njom. One goropadne naravi mlado same dovedu – kaže Robert.
Za uzgoja buša uvijek se mora voditi računa o planskom pripustu, treba razdvajati krupnija od sitnijih grla, a bez obzira na to što se ove krave tele u prirodi, telad je potrebno odmah markirati jer inače slijedi kazna od nekoliko tisuća kuna. Pripust je u srpnju ili kolovozu, krava nosi devet mjeseci pa s proljeća stižu telci. Ujesen se ženska telad odvaja od matere kako bi krave do zime bile u dobroj kondiciji. Juničice prezime u štali i na proljeće idu van. Krave žive između 20 i 25 godina. Muška telad uzgaja se za meso koje Čačići prodaju u svojoj mesnici Cesarica u središtu Gospića. Imaju i klaonicu. Tele staro četiri-pet mjeseci doseže 100-110 kilograma “žive vage”. Krave su tri-četiri puta teže. Osim u svojoj mesnici, Čačići meso prodaju i restoranima. U Gospiću jela od mesa buše nudi restoran Maki na čijem je ulazu postavljena ploča koja opisuje to govedo od kojega se spravljaju gulaši, pečenja... Ipak, bez obzira na to što imaju kvalitetan domaći proizvod, meso ne mogu plasirati u restorane na Plitvičkim jezerima. Konkurencija iz uvoza je, očito, prejaka.
– Buša je malo jednobojno govedo, s oštrim rogovima, žilavo i otporno – opisuje Robert dok je Anita, ostavivši nakratko mesnicu u desetak kilometara udaljenom Gospiću, pogledavala na sat jer joj je valjalo vratiti se, odraditi zadanu papirologiju koja poljoprivrednike sa svim svojim htijenjima i apsurdima pomalo dovodi do očaja. Ali, druge nema.
Uzgoj ličke buše Alenka i Robert započeli su prije jedanaest godina, a goveda su kupili novcem koji su zaradili prodavši ovce koje su dotad uzgajali.
– Tako smo stvorili kapital i kupili 28 buša – kaže Alenka, podrijetlom Istrijanka, koja je supruga upoznala dok je radila kao trgovkinja u Valbandonu.
– Bećar dovozio meso – smije se Robert, rodom iz malenoga sela podno Velebita, Cesarice kod Karlobaga.
Srednju za mesara završio je u Opatiji i cijeli je život, kaže, u mesnici jer se tim poslom bavila i njegova obitelj pa su se on i supruga doselili u Gospić jer su tu Čačićevi imali mesnicu.
– Ličko-senjska županija je jaka jer su tu blizu more i Nacionalni park Plitvička jezera i ‘ko ‘oće radit, može. Al’ sa svićom ćeš ti po Liki nać da nek’ nešto radi. Žalosno je što mali čovjek nestaje – kaže Robert.
Kad već neće domaći, našli su Čačićevi ljude koji hoće raditi pa su se zbog njihovih buša i posla na imanju u Ostrvicu doselile dvije obitelji – iz Bjelovara i Požege. U selu su kupili kuće.
Među blagom nalazimo i pastira Miću. E, on je priča za sebe. Splet životnih okolnosti iz rodne mu Bosne i Hercegovine doveo ga je u potrazi za poslom do Zagreba, zatim je stigao u Gospić i tu doznao da Čačićevi trebaju radnike pa im je jednoga dana iznebuha stigao na kućni prag, uz riječi da je on, eto, stigao. U prvi mah su se zbunili i Anita i Robert, ali Mijo je s njima sada već četvrtu godinu.
Na OPG-u u mesnici i klaonici Čačićevih, osim njih dvoje, zaposleno je još dvanaest radnika. U zakupu imaju 170 hektara državnoga zemljišta.
– Ulaganja je puno. Zemljište je bilo jako zapušteno. A treba se uvijek pripremati i za ličku zimu – govori Anita.
Djeci osigurali budućnost
Mehanizacija Čačićevih stara je 40 godina. Iz fondova ruralnog razvoja tražili su sredstva za traktor, rolobalirku i kosu, ukupne vrijednosti oko 70 tisuća eura. Nisu dobili ništa.
– Zašto nismo dobili? Pa da bi deset velikih dobilo 400 milijuna. I to je problem – kaže Robert Čačić.
Ipak, neće odustati jer sve što on i obitelj rade sebi rade pa Kristina i Tihomir, njegova i Anitina djeca, imaju osiguranu i budućnost i posao. A Čačići, najveći uzgajivači buše u Lici, posao koji vole i kojemu su podredili sve.
– Volimo blago. A ljubavi, k’o i u svemu, treba – jednostavno će životnu filozofiju objašnjava Robert Čačić zakoračivši na nepregledni pašnjak kako bi zazvao svoje buše.
