U Samoboru ni Richard Gere nije dobio recept za sarmu

Prostata bar. Kafić na samoborskom trgu. Istina, na ulazu piše drugo ime, nevezano za žlijezdu... Otvaram vrata, a društvo muškaraca u 60-im godinama gleda me u čudu. Jedan kaže:

– Otkud ti? Mladića nismo dugo vidjeli da je prešao prag kafića. Mi smo u godinama, uvijek netko juri na WC, pa smo ga u šali prozvali Prostata barom – kaže čovjek sa šanka i maše konobarici:

– Mirjana, daj još jedan škropec.

Za istim tim šankom stajala su naciji poznata lica. Tin Ujević, August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Stanko Vraz...

– Tu su oni, na šanku, tražili inspiraciju za savršena djela. Svako savršenstvo treba imati i manu, zar ne? – vele filozofski.

– Ipak, ne može se reći da je, recimo, Ujević imao problema s alkoholom. Ne, taj bi sve popio... – smiju se Samoborci.

Čuvamo se za 70. rođendan

Kad se vrata lokala zatvore, sve se okreće na šalu. Reda se vic za vicom... Smiju se u u kafiću pravog imena Caffe Tin. Ne po lijeku Caffetin koji liječi glavobolju, već zato što je tu kavu pio – Ujević.

– Kavu? Ha-ha – smiju se domaći, koji su većinom rođeni kada je on tu stolovao.

Za stolom u kutu kavu je sad pio vjerojatno najšaljiviji među društvom, samoborski Princ Fašnik.

– Nedavno se razvila rasprava kako seks postaje bolji tek nakon što proslaviš 70. rođendan. Uvjeravaju nas mlađe ovi stariji dečki i mi im vjerujemo. Redom smo odlučili da ćemo se čuvati – kaže Darko Kupres (51), Princ Fašnik samoborskog karnevala i poentira:

– Proglasili smo celibat do 70. rođendana! Ionako kažu da je sve prije ‘prčkanje’. Ha-ha. U ovom se kafiću uvijek brine tuđa briga. A ako u gradu i postoji tajna, tu se ona dozna prva! Uostalom, tu je mozak svih kompjutora, Silicijska dolina je luk i voda za nas – govori Kupres, a u društvu kreću vicevi.

– Da možeš birati najbolju ženu na svijetu ili najbolji automobil, što bi uzeo? Benzin ili dizel?

Šali se društvo i na svoj račun. Čak i kad su teme vrlo teške.

– Dva puta sam umro. Bio sam dva puta gotov. Bio sam i na ovom i na onom svijetu. Prošao sam razgovor s Indijancima i kaubojima, razgovarao s djedom i bakom, bio u paralelnom svijetu. Imao sam teške operacije, davali su mi minimalne šanse, a čuo sam jednom, u šok-sobi, kako medicinska sestra zove suprugu i kaže joj: “Dođite što prije pozdraviti se s njime, pitanje je sata...” A gle mene, sjedim tu s tobom i pričam! – govori Kupres pa poentira:

– Očito Bog ne želi zločeste poput mene. Meni je posao, kao Princu, biti satiričan, rugati se i smijati. Eto, mi se rugamo životu, a život se ruga nama.

Konobarica Martina preuzima smjenu, a on maše rukom i pokazuje prema vratima.

– Idemo napraviti krug!

Korejci: A gdje je Tito?

Izlazimo na trg, nedaleko je bridž-klub u kojem je svojedobno slavni Egipćanin Omar Sharif pobjeđivao Samoborce, a priča ostaje kod filmskih glumaca.

– Richard Gere bio je tu nedavno, i u slavnom restoranu “K Gabreku” jeo sarmu. Nije mogao stati, a kad je zamolio recept kako bi sarmu mogao raditi i u Americi, rekli su mu: “Ne može. Ovakvu sarmu možeš jesti samo tu!” I nije dobio recept. Bili su tu Chuck Norris, Jackie Chan, Marlon Brando...

Uostalom, i u “Tko pjeva zlo ne misli” upravo je na Anindolu počeo ljubavni triangl Ernesta Fulira i bračnog para Šafranek. Stotinu godina dolazilo se Samoborčekom u grad, pa dalje na planinarenje u Samoborsko gorje ili Žumberak. Vagoni Samoborčeka, originalni, i dalje su tu.

– Lokomotiva se nikad nije koristila, ona je bila rezervna, a stara je radila punom parom.

Vraćamo se na Fašnik, turističku atrakciju koja je proslavila grad.

– Dogodine radimo 191. Fašnik, najstariji smo karneval u Europi, a prvi je organizirao Josip Kompare. Slovenac... – kaže Princ te govori kako je Samobor zapravo ‘mala Venecija’ jer u kilometar imaju 13 mostova na rijeci Gradni.

– Česti su nam gosti Korejci, Japanci i Kinezi. I pitaju nas: “Gdje je tu Tito?” Mi ih u čudu šaljemo prema Kumrovcu, ali oni inzistiraju da je “Tito u Samoboru”. Traže mjesto u Anindolu gdje je osnovan KPH.

Šećemo se prema slastičarnici u gradu “U prolazu”. A Princ s vrata viče zaposlenima:

– Je l’ ostala koja kremšnita? Ili ste sve pojeli?

Smiju se u kafiću, dobri je duh grada, pa pitaju:

– Dobro, pa kad ćeš se uozbiljiti?

– Nikad! Prošlo je to vrijeme...