Izbjeglička kriza
Marko Mrkonjić, fotoreporter Pixsella iz Osijeka, punih 45 dana pratio je izbjeglice na njihovu putu kroz Hrvatsku i svojim je fotoaparatom ovjekovječio lica tisuća mališana, a sve strahote izbjegličke krize izdvojio je u izložbu “Djeca na balkanskoj ruti”
Pržili su se na 35 Celzijevih stupnjeva, izmučeni od puta, gladni i žedni. Ležali su na vrelom asflatu odmarajući se kratko, noge su im bile prekrivene krvavim žuljevima. Uplašena i uplakana djeca zurila su u mađarske vojnike, naoružane “do zuba”. Apokaliptičan je to prizor koji je Marko Mrkonjić, fotoreporter Pixsella iz Osijeka, zatekao kada je 15. rujna prošle godine kročio u Horgoš, na granici Srbije i Mađarske.
– Žena je u rukama držala bebu, rođenu desetak dana prije, na putu, u hodu. Roditelji su nosili djecu u ruksacima jer više nisu mogli nositi u rukama, predugo su hodali – opisuje Marko prizore koje je zabilježio i na fotografijama. Dan kasnije, izbjeglice iz Sirije i zemalja Bliskog Istoka prijeći će i hrvatsku granicu, a započet će najžešći izbjeglički val koji je ikada prošao našom zemljom. Punih 45 dana i Marko ih je pratio na tome putu, a svojim aparatom ovjekovječio je lica stotina, pa i tisuća – mališana. A 26 fotografija, koje najcjelovitije prikazuju tu potresnu, povijesnu priču, izdvojio je u izložbu “Djeca na balkanskoj ruti” koja je otvorena u osječkom TC Portanova.
Na putu za Horgoš, Marko toga dana nije ni slutio što će uslijediti ni 24 sata kasnije. No, čim je stigao u Horgoš, ostao je zatečen i u šoku.
– Izbilo je komešanje, nekoliko stotina njih krenulo je s tog malog prijelaza prema velikome, na autocesti, ni 500 metara dalje. Pratili smo ih i mi snimatelji. Cijeli smo dan ostali na toj vreloj autocesti, nismo znali odakle jače grije, odozgo ili odozdo. Bez vode, bez hrane, kako oni, tako i mi – prepričava.
Nisu ništa znali, bio je kaos
Čim se vratio u Osijek, stigla je i informacija da izbjeglice kreću prema našoj granici pa je već u tri sata u noći bio u Šidu na autobusnom kolodvoru. Kolona se s kolodvora u svitanje zaputila pješice kroz polja prema Tovarniku, gdje je bio i prihvatni centar, pet kilometara dalje. Zajedno s izbjeglicama, i reporteri su ilegalno prešli granicu. Sutradan je središte zbivanja, pak, postao željeznički kolodvor u Tovarniku.
– Ležali su na pruzi, gotovo jedni preko drugih, čekajući vlak za koji nisu znali ni kada će stići ni kamo će ih odvesti. To im je i bilo najgore, to što nisu ništa znali. Nije bilo ni dovoljno vode, opći kaos – prisjeća se naš sugovornik.
Fotografirati djecu Marko je počeo još u Horgošu, jer je tamo na koncu postao svjestan koliko će to sve biti, riječju, užasno. No, nadao se da je to samo “ val koji će proći za koji dan i gotovo”.
– Kada sam došao na zelenu granicu, na Berkasovo – Bapska, shvatio sam kolike su to kolone izbjeglica. Neprestano sam, zapravo, bio u šoku tih dana. U Berkasovu je već padala kiša, bilo je i poprilično hladno, do kože mokra djeca padala su po blatu, roditelji su ih nosili kroz kukuruze. S naše strane su ih čekali autobusi da ih odvezu u kamp u Opatovcu – kaže naš fotoreporter napominjući kako je upravo tamo vidio i najstrašnije prizore iz izbjegličke krize.
I sam je bio izbjeglica
A u tih mjesec dana izmijenila su se, slikovito rečeno, sva godišnja doba – započelo je s nesnosnim vrućina, pa je pljusnula kiša, zatoplilo, na dva dana, pa naglo zahladilo, ljudi su izgubljeno bauljali po magli, ležali u blatu, bosi...
Najemocionalniju fotografiju, kaže, snimio je u baranjskom Petrovom Selu.
– Dovezli su ih tada na mađarsku granicu, gdje ih je dočekala naoružana mađarska vojska. Bili su prestravljeni jer su s Mađarima ranije imali neugodna iskustva, a i mislili su kako ih voze u Zagreb, nikako ne u Mađarsku. Šuljao sam se između mađarske vojske i izbjeglica i ugledao dječaka kojemu se po očima vidjelo da je izvan sebe od straha – navodi Marko. A preko glava policajaca, snimio je majku s bebom u krilu, i ta je fotografija na izložbi...
Marko je svjestan kako se, planirajući izložbu, uhvatio u koštac sa “škakljivom temom”, čak se i dvoumio.
– Svjestan sam da su mišljenja javnosti o sirijskim izbjeglicama podijeljena. No, smeta mi što su neki toliko okrutni da i djecu smatraju teroristima. I sam sam 1991. izbjegao na četiri mjeseca u Mađarsku, ali mi smo imali “sreću” da se odvezemo automobilom, a oni su pješačili tisuće kilometara – ističe. Kad god bi, nakon naporna radnoga dana, prešao vrata svoga doma i zagrlio svoju kćerkicu, protrnuo bi od pomisli što bi bilo da je mora staviti na leđa i krenuti na put u nepoznato, spašavajući živu glavu pod kišom granata.
– Jasno je i da se sele narodi i migriraju, ali što su, opet, ta djeca kriva? – pita se on. Upravo je ta propitivanja želio potaknuti izložbom.
– Često se sjetim svega toga što sam prošao i zapitam se što je s tom djecom bilo poslije. Nadam se da im je dobro – zaključuje Marko.
