Dan u baranjskim vinogradima
Na 15 hektara vinograda obitelji Pinkert u baranjskoj Suzi na obroncima Banskog brda radi 20-ak berača i beračica, a sve se koordinira s podrumarom koji javlja koliko grožđa stane u preše
Grozd po grozd pada u gajbe gotovo svake sekunde. Iskusne ruke beračice Irene Bošnjak vješto škljocaju škarama u vinogradu u baranjskoj Suzi, na obroncima Banskoga brda. Dan je za berbu graševine. Irena, kojoj je na leđima 66 godina, u vinogradima je doslovce odrasla.
– Režemo samo grozdove lijepe žute boje, a važno je da na njima nema lišća – pokazuje. Provede osam pa i više sati u nadnici. Berba grožđa i danas je težak posao, no ipak znatno brži nego u njezinoj mladosti.
– Teško je vući gajbe s 25 do 30 kilograma grožđa uz red po vinogradu, ali sama je berba danas jednostavnija. Reže se škarama, a nekada se to radilo nožem. I košare smo nekoć nosili na leđima – uspoređuje.
Vinogradom je rasuto dvadeset berača. Pogled pak puca na ukupno 15 hektara pod trsovima. Imanje je to obitelji Pinkert, čija vinska priča seže još u devedesete, kada su posadili tek nekoliko loza i sagradili mali obiteljski podrum. Kapacitet im je danas 50.000 litara vina.
– Berba je nekada bila najveća gozba u godini, a danas je to ogroman stres, utrka s vremenom u kojoj sve mora biti isplanirano. Najveći je izazov koordinirati podrume s vinogradom – započinje 31-godišnja Kristina Pinkert koja s ocem Zoltanom vodi obiteljski posao.
Traje do sredine studenog
Berba počinje s prvim danima rujna, a traje sve do sredine studenoga. Dirigira njome, ponajprije, vrijeme.
– Ako je dan prije padala kiša, sve se odgađa jer grožđe upije vodu pa padaju šećeri – objašnjava Kristina. Podrumar, nadalje, javlja koliko grožđa stane u prešu jer obrano ne smije dugo stajati. Graševina najprije odlazi u runjaču-muljaču, gdje se odvajaju peteljke, a pumpa tu masu prebacuje u prešu. Mošt curi iz preše u tankove pa slijedi fermentacija, šećeri pri tome prelaze u alkohol i nakon 10 do 12 dana praktički je već nastalo mlado vino.
No dobro vino, svjesna je naša sugovornica, samo sebe ne prodaje.
– To je samo “A” u abecedi, a nadgradnja je ono što ga čini prepoznatljivim. Površine su pod vinogradima ogromne, tržište je sve zahtjevnije, nije isto kao nekada kada je svaka kuća imala 200 litara vina – rezimira ona. Kristina je, inače, diplomirala turistički menadžment u Budimpešti, a na opće čuđenje nije ostala u tom velegradu, nego se vratila u baranjsko selo i upustila se u obiteljski posao. Zbilo se to 2010., kada su, kako kaže, proširili vinograde i hobi pretvorili u ozbiljan posao. Otac joj Zoltan vodi proizvodnju grožđa, a njezin posao počinje kada voće stigne u podrum.
– I tata na koncu kontrolira je li vino dobro – smješka se Kristina, zadovoljna što još nikad nije podbacila. A kako nastaje vino, od prvih koraka u vinogradu, odlučili su svima pokazati. Kristina ove sezone redovito snima filmiće iz berbe grožđa i objavljuje ih na Facebooku.
