Dragutin Pasarić (1948.) ovogodišnji je dobitnik nagrade Sisačko-moslavačke županije za životno djelo. Zaslužio je ovaj kutinski novinar, pisac, pjesnik, publicist nagradu polustoljetnim profesionalnim radom te brojnim literarnim i publicističkim izdanjima. Veza Dragutina Pasarića i Moslavine od samog je rođenja jaka te neraskidiva.
Zahvala djedu
– To se jednostavno dogodi u čovjeku, ta ljubav prema rodnom kraju. Ja sam još u vrijeme dok sam bio mali dječak imao tu privilegiju da je moj djed imao bogatu knjižnicu. I listao sam te knjige među kojima je bilo puno zavičajnih pa me je stalno zanimao moj kraj. Pa sam onda počeo tražiti po časopisima ima li što o Moslavini i pronalaziti neka djela, prije svega Mije Stuparića, poznatog narodnog zastupnika i čelnika HSS-a. Počela me zanimati ta periodika seljačka iz starih vremena, posebno Seljačka sloga i neki zapisi – ističe za Večernji list Pasarić početak interesa za povijest, tradiciju i kulturu moslavačkog kraja.
No istodobno se u njemu javlja i asocijacija za stih, pa počinje pisati rano kajkavske stihove, jer mu je rodna Repušnica kajkavska.
– Dogodi vam se prvi stih, a ostali se onda sami za sobom nadovezuju – dodaje Pasarić kojeg će životni put odvesti na studij povijesti i zemljopisa u Petrinju, ali i u novinarstvo.
Još kao student počinje raditi na kutinskom radiju, ali ističe kako nije imao namjeru biti profesionalni novinar. No kako to biva opet se stvari dogode same od sebe. Ljubav prema selu, ruralnoj Moslavini stvorit će od njega vrsnog novinara specijaliziranog za selo i poljoprivredu.
Bavit će se time osim na Radio Moslavini i na Hrvatskom radiju te televiziji. Stalno zaposlenje naći će u Centru za informiranje kutinske Petrokemije gdje ostaje do mirovine, a do sada je uredio ili napisao 70-ak knjiga različite tematike. Tijekom Domovinskog rata dopisnik je brojnih hrvatskih medija sa zapadnoslavnoskog bojišta, a cijelo to vrijeme piše.
Dobio i svjetsko priznanje
– Danas ipak pišem nešto drugo s obzirom na godine i zdravstveno stanje. Dobitnik sam priznanja iz jedne druge vrste poezije, a to je haiku. Neki od toga prave rugalicu, haiku je ovako, onako... Međutim, napisati 17 slogova, a da u njemu nema glagola, a da u tome bljesne slika to je doista teško. Tu bi Matko Peić, s kojim sam landrao i bio mu urednik nekih putopisa, rekao – haiku je kao akvarel jer u akvarelu u jednoj kapi vode mora bljesnuti slika, tako i haiku u nekoliko slogova mora bljesnuti slika – opisuje Pasarić svoju najnoviju strast u kojoj je nedavno osvojio i prestižno svjetsko priznanje.