Ivan Anušić: U politici ne volim primitivizam, populizam i nepravdu

Kada je Ivan Anušić kročio u HDZ, bilo je to, na neki način, iznenađenje. Tekao mu je te 2011. već drugi, i to uspješan mandat načelnika u Antunovcu nadomak Osijeka. U načelničku fotelju zasjeo je, inače, kao pravaš, razišao se poslije s HSP-om pa politički put nastavio kao nezavisni. Ulazi u HDZ u danima kada je ta stranka, nakon uhićenja Ive Sanadera, bila na “niskim granama”. Osječki je ogranak, usto, tada bio već kronično “izmrcvaren” vlastitim, poprilično bespoštednim sukobima. Prepoznao je, kaže danas, trenutak. Doživio je strelovit uspon, koji se nastavio i nakon lanjskih previranja u stranačkom vrhu, rušenja Tomislava Karamarka i izbora Andreja Plenkovića za šefa stranke. Saborski je zastupnik, čelnik saborskog Odbora za ratne veterane, vodi osječko-baranjski odbor stranke, a na putu je da postane najprepoznatljivije lice HDZ-a u Osijeku još od doba Branimira Glavaša, dakle od 2005.

Anušić je i adut HDZ-a za osječko-baranjskog župana, a vodit će se, po anketama, tijesna borba između njega i aktualnog župana Vladimira Šišljagića, disidenta iz HDSSB-a koji je, kao nezavisni, u lovu na treći mandat i ostanak na političkom životu. U predizbornu utrku Anušić je zakoračio, pak, kao načelnik općine u koju se “slijeva” povelik novac iz europskih fondova i novi stanovnici, ali i s mrljom zbog sudjelovanja u tučnjavi s policajcima u jednom lokalu u Antunovcu 1999. Osuđen je za to na osam mjeseci zatvora, ali uvjetno na dvije godine, zajedno s još trojicom. Tom se presudom od početka kampanje koriste politički mu protivnici.

U rat sa 17 godina

– Ne kalkuliram, ne bavim se zakulisnim igrama, ne pravim neprincipijelne i nepoštene koalicije niti saveze, imam misiju i ciljeve u glavi i prema njima idem, dok se sam ne zaustavim ili dok me netko ne zaustavi. U politici ne volim primitivizam, populizam i nepravdu. Moj put i politički i životni nikada nije bio jednostavan, niti lagan. Izuzetno mi je teško i sada – započinje Anušić.

Rođen je 1973. u Osijeku, a odrastao sedam kilometara dalje, u Antunovcu.

– Napustio sam Građevinsku školu u trećem razredu i otišao u rat, još u travnju 1991. Antunovac je ugrožavala Tenja. Nisam dvojio ni sekunde i nas smo sva tri brata i otac završili na bojištu – započinje on. Bilo mu je tada 17 godina, jednome bratu 25, a drugome 28 godina. Anušić dodaje da mu je i djed stradao na Bleiburgu.

– Otac mi branio da idem u rat, tražio je da vratim oružje i uniformu koju sam zadužio, ali ja sam bio spreman napustiti kuću i otići u rat, tu nije bilo nikakve dileme – prisjeća se.

Brat mu Ante, 25-godišnjak, poginuo je kod Paulin Dvora 16. prosinca 1991. Ostala je iza njega trudna supruga.

– Nakon pada Antunovca, otišao sam se boriti na južno hrvatsko bojište. Oslobađali smo zaleđe Dubrovnika, u strogo tajnoj akciji koju je vodio Janko Bobetko. Trideset posto branitelja iz te se operacije nikada nije vratilo, nisu im pronađeni ni ostaci. Imao sam tada 18 godina i pohvaljen sam za hrabrost – prepričava. Kao dragovoljac provodi mjesec dana i u Mostaru, uslijedila je akcija Maslenica, a nakon nje završava u Specijalnoj policiji MUP-a.

Tučnjava s policajcima

– Borim se potom u akciji Bljesak i na položaju na Velebitu, jednom od najgorih na koje su vojska i policija morali zagaziti. Spavalo se po rupama, na hladnoći. Zadržao sam se u uniformi sve do 2003. kada sam umirovljen. Nije mi žao ni jednoga trenutka, ali sam bio na mjestima na kojima čovjek u životu nikada ne bi trebao biti – rezimira.

Nakon 15 godina progonstva i života u Osijeku, vraća se u rodni Antunovac. Završio je u međuvremenu srednju školu, a poslije i Kineziološki fakultet u Zagrebu i po struci je viši sportski trener sportske rekreacije. Profesionalno se bavio borilačkim sportovima.

– Htio sam ostati u vojsci, voditi, primjerice, sportsku pripremu, ali dolaskom na vlast Ivice Račana i Stjepana Mesića, dobio sam, kao i mnogi, rješenje o mirovini. Dvije godine nisam ništa radio, vodio sam svoj kick-boxing klub u Antunovcu, trenirao sam 40-ero djece i 18 seniorskih boraca. No, smetalo mi je što se Antunovac, u kojem je u ratu poginulo 43 mještana, ne razvija. Iz protesta sam se počeo baviti politikom. Kandidirao sam se 2005. za načelnika i pobijedio – kaže naš sugovornik.

Bio je tada u redovima HSP-a, kojem se pridružio još 1993., ali zbog službe u vojsci i kasnije policiji, nije bio politički aktivan.

– Nisam se slagao s načinom rada u HSP-u, razišli smo se na ljudski način, zamolili su me da napustim stranku i to sam i učinio 2009. Prešao sam u nezavisne pa sam odlučio, u kontaktima s Tomislavom Ivićem, prijeći u HDZ, u siječnju 2011. jer smo vidjeli da je bez političkog zaleđa teško rješavati i probleme općine. “Tajming” je bio jako čudan, Ivo Sanader završio je u zatvoru, HDZ je bio na najnižim razinama, palile su se zastave. Kada sam objelodanio svoju odluku, mještani su mi rekli da nikada više neće glasovati za mene. No, bio sam uvjeren da HDZ baš tada ima priliku “presvući” se u nove ljude. Izborio sam potom novi načelnički mandat u Antunovcu, i to s gotovo 70 posto glasova u prvom krugu – govori.

Slovi kao “čovjek” Milijana Brkića

Uspio se relativno brzo izboriti za svoju poziciju, zasjeo je i na čelo osječko-baranjskog odbora stranke. Pokušava posložiti karte i u osječkom ogranku. Na čelu HDZ-a u Osijeku trenutačno je povjerenik, a birat će uskoro svog čak 21. predsjednika. Svaka nova ekipa u neprijateljskim je odnosima sa starom, a rezultat su, u konačnici, i samo četiri vijećnika u Gradskom vijeću.

– Na žalost, osječki ogranak ima i dugačku povijest unutarstranačkih sukoba. Spletkama, podmetanjima, nedosljednom politikom, i jest tu gdje jest. Te silnice nekada je podupirao i sam vrh stranke, nekada određeni lobiji ili druge političke opcije, no dolaskom Andreja Plenkovića na čelo stranke i to se mijenja – otvoreno kaže Anušić dodajući kako je uvjeren da će osječki HDZ nakon idućih unutarstranačkih izbora dobiti političku stabilnost.

Unutarstranačkim sukobima pripisivalo se, dijelom, i nedavno podsjećanje u javnosti na njegovu presudu za tučnjavu s policajcima u Antunovcu 1999.

– Ne mislim da je riječ o unutarstranačkom podmetanju, postoje naznake tko je i kako došao do presude stare gotovo 20 godina i prema kojoj sam odavno rehabilitiran pa ju se ne bi smjelo niti spominjati. Nisam nikada krio što se zbilo te večeri. Osamnaest je svjedoka na sudu reklo “da, potukli smo se, ali nismo znali da su policajci”. Nisu se predstavili, a na koncu, bili su u civilu. Dvaput smo oslobođeni, a treći put osuđeni na uvjetne kazne – ističe on.

Ivan Anušić u stranačkim kuloarima, inače, slovi kao “čovjek” Milijana Brkića.

– Naš je odnos započeo davne 1993. na Velebitu, na istim smo ratnim putovima bili. Kada sam postao županijski predsjednik, povjerenik je za naš odbor bio Brkić i politički smo od tada vezani jedan na drugoga. Pomogao mi je u mom političkom radu i kao prijatelja ga cijenim jer smo zajedno ratovali, što nikada ne mogu zaboraviti. Ipak, radije bi za sebe rekao da nisam „ničiji“ čovjek, ja sam čovjek stranke i ljudi koji me biraju i koji mi vjeruju – objašnjava.

Dvanaest je godina načelnik Antunovca. Šezdesetak se obitelji doselilo u njihova dva sela u posljednjih pet-šest godina. Općina je brojila 3559 stanovnika na popisu stanovništva 2001. Deset godina poslije, popisano ih je 144 više. Izgradili su novi vrtić u Antunovcu za 2,6 milijuna kuna, a 80 posto tog iznosa izvukli su iz fondova EU.

– Izvorni nam je proračun 3,7 milijuna kuna, a realizacija nikada nije ispod 15 ili 20 milijuna. Projekcija za ovu godinu nam je 50-ak milijuna kuna. Ali mora se raditi! Prvi čovjek grada i županije mora biti menadžer. Trebamo iskoristiti europski novac. Kukanje kako nas ne voli Zagreb neće nikome donijeti kruh na stol. Generacije političara se moraju mijenjati. No, i birači moraju to prepoznati – smatra Anušić.

Nekretnine su put do sela

Novi mu je izazov županija, čiji se broj stanovnika svake godine, navodi, smanjuje za 1600, što je ujedno i najveći demografski minus u cijeloj Hrvatskoj, ne računajući pri tome iseljavanje. Predstavio je, stoga, akcijski plan demografske obnove, za što se planira osigurati 40 milijuna kuna.

– Prehrana će biti besplatna za sve osnovnoškolce i vrtićku djecu, ali hrana će se za njih kupovati samo iz OPG-ova iz naše županije. Riječ je o 32 milijuna kuna, a taj će trošak preuzeti Županija. Tako podupiremo OPG-ove, olakšavamo budžet roditeljima i, što je najvažnije, djeca napokon jedu ekološki zdravu hranu, koja stiže s naših polja i njiva, za razliku od dosadašnje izuzetno nekvalitetne prehrane – poručuje Ivan Anušić te ističe kako njegova općina Antunovac jedina u Osječko-baranjskoj županiji broji više rođenih nego umrlih – “i sve ih je više”.

Preuzme li županiju, najavljuje i povećanje naknade za novorođenčad, ali i sufinanciranje kamata za stambene kredite i za stare nekretnine.

– Takve su nekretnine u pravilu u ruralnim dijelovima, i tako ćemo pokušati vratiti život u sela i oživiti i ono što nude, a to su OPG-ovi – zaključuje.

Kandidat za župana Anušić planira vratiti iseljene iz Županije, otvoriti im prostor da mogu raditi i živjeti od svog truda.