Zlata vrijedan
Već četvrta generacija obitelji Kuzmanić na otoku Braču živi od poljoprivrede, a bave se uzgojem ovaca i maslinarstvom
Došao je šjor Bepo u dvorište i sjeo za stol nad koji se nadvila davno ubodena vinova loza za koju je teško reći je li stariji Bepo ili ona. A njemu je, eto, već sedamdeset i peta. Do njega je sjela i njegova Ane, a potom se okupiše i mladi – snaha Božica i sin Mario. I tu, u debelome hladu, započeše priču o Kuzmanićima, svojoj obitelji koja se u Supetar na otoku Braču iz Omiša doselila još 1851. Ribarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo – bilo je ono od čega su živjeli. Uglavnom, poljoprivreda.
– Počeja je moj nono Luka, nastavija otac pa ja, a evo sad i dica moja – sinovi Mario i Luka. Četvrta generacija. Mario se okrenija stočarstvu, Luka lozi. Svaki ima svoje gospodarstvo – izustio je Bepo Kuzmanić pa 46-godišnjem Mariju “prepustija rič” iako Mario baš i nije od “veliki’ riči”.
‘Nisu Bračani škrti’
Zato jest od djela. Svakoga dana on u šest izjutra i dvanaest sati kasnije rukama muze svoje ovce od čijega mlijeka Božica pravi na izložbama višestruko nagrađivani sir. Ove godine registrirali su u prizemlju kuće mini siranu, prvu na Braču. Godišnje proizvedu oko tonu tvrdoga bračkog ovčjeg sira. Prave i skutu. S prodajom nemaju nikakvih problema, da je i više sira, sve bi otišlo. Imaju stado, 150 ovaca dalmatinske pramenke, bračkoga soja.
– Jesu li bračke ovce one koje prežive bez hrane? – u šali pitamo Marija. Nasmijavši se, stade objašnjavati da Bračani nisi škrti iako ih bije takav glas: – Stari su vadili kamenje, samo kako bi dobili komadić zemje za radit i preživit jer di ruka težaka ne dojde, ne može se napravit poje. Bilo je to vrime kad Bračani nisu imali ništa ni za se, a kamoli za nekom dat i otad se govori da smo škrti. A nismo – govori dok stižemo u jedan od sedam maslinika. Obitelj pod tim maslinama, uglavnom sorte oblica, ima oko tri hektara zemljišta na kojemu je 2500 stabala. Ovu je godinu Bepo sam očistio 90 posto nasada. Uberu oko 60 tona maslina. Prerađuju ih u uljari na otoku i godišnje imaju između četiri i pet i pol tisuća litara ulja ekstrakvalitete, za koje su dobili brojna priznanja. Dok hodamo između stabala čiji se korijen za opstanak “borio” s kamenom, a koja se zato što je voda na otoku jako skupa zalijevaju dvaput godišnje – kad su u cvatnji i kad se pravi koštica – osim na suhozide, nailazimo i na malu kamenu kućicu.
– To je bunja. Kad su stari iz zemlje kopali i dizali kamen, da mogu štogod ubost, prikopodne su se zavlačili u bunje, da se malo odmore. Muški su vadili kamen, žene ga odvozile. Drukčije i ne moš’ kad su Brač i mehanizacija posvađani – govorio Mario.
Za bunju postoji još nekoliko naziva pa, na primjer, u Istri takvu građevinu nazivaju kažunom.
Jesu li Kuzmanići mogli izabrati neki drukčiji i lakši životni poziv od poljoprivrede, zanimalo nas je.
– Ma kakvi. Kroz ditinjstvo san se zaljubija u ovi posa i zato ga radin. U Kaštelima san završija srednju poljoprivrednu, nit me ko tira nit bi me moga natirat da budem poljoprivrednik. Je da nemaš ni Božića, ni rođendana, ni nedilje, a ni lita, ja nikad i nikud ne bi iša ća s Brača jer ovo što radin baš volin – jednostavno objašnjava Mario Kuzmanić.
Kući doveo “ratni plijen”
Njegova obitelj uvijek je držala ovce, no ne u ovolikome broju. Stado su počeli povećavati prije petnaestak godina. Svaka generacija Kuzmanićevih kupovala je pomalo zemlje pa danas, osim maslinika, imaju i oko 5,5 hektara pašnjaka. Osamdeset posto zemljišta je u njihovu vlasništvu. Sve što danas imaju stekli su isključivo svojim radom i novcem jer su ih i razne donacije i fondovi uvijek uspjeli zaobići. Na dijelu pašnjačkih površina posađene su i masline između kojih pasu ovce. Kuzmanići imaju i petnaest koza i jednog bika. Iz vlastitoga gušta drže i tri konja. Tko zna, možda će jednoga dana početi proizvoditi i meki kozji sir. No zasad je uzgoj ovaca primaran. Kako se povećavalo stado pramenke, pa tako i količine mlijeka, odlučili su pokušati proizvoditi sir, u čemu je majstorica Božica. Ta je danas 41-godišnjakinja Marija upoznala na svome Pagu, kamo je on bio došao u ratu kao pripadnik vojne policije pa se s otoka kući vratio s “ratnim plijenom”, kako ga zadirkuju. Božica je iz Kolana na Pagu, kolijevke proizvodnje poznatoga paškog sira čijom se proizvodnjom u vlastitoj mini sirani bavi i njezina obitelj pa je osnove sirarstva “donijela” u miraz. – Brački je sir bolji i na natjecanjima pobjeđuje paški – kaže Božica.
Kako bi se za brački sir još više znalo, s Institutom za jadranske kulture Kuzmanići ga namjeravaju brendirati za koji su već dobili certifikat hrvatski otočki proizvod. Da bi lakše plasirali janjeće meso, nadaju se da će se uskoro i na Braču otvoriti klaonica. Kane napraviti i mini uljaru te kušaonicu u sklopu sirane, premještene iz kuće na drugu lokaciju. Ali pomalo. Nije priša.Baš kao što je Mario pomagao svojima Ani i Bepu, tako njemu i Božici u poslu pomažu kćeri, petnaestogodišnja Katarina i pet godina starija Josipa koja će, po svemu sudeći, upisati studij agronomije. Katarina je upisala srednju turističku i njezino će se znanje koje će steći za školovanja odlično uklopiti u obiteljski posao. Djevojke pomažu u prodaji na štandu koji Kuzmanići imaju poviše supetarske gradske plaže Banj. Tu, osim sira, prodaju voće i povrće. A na malim površinama Kuzmanići uzgajaju mandarine, limune, trešnje... te razne vrste povrća, nešto za prodaju, nešto za sebe. Svaki dan kad robu odvoze na štand moraju sami sebi izdati otpremnicu, a uvečer moraju evidentirati koliko je čega ostalo. Kao i ostali poljoprivrednici, i Kuzmanići upozoravaju na problem prekomjerne papirologije koja ih guši i priječi da se bave svojim poslom.
– Borimo se, pokušavamo. Bilo je i uspona, ali i padova. Al’ mi smo se naučili radit i stvarat s ovi svoji deset prstiju. Da nismo ovakve naravi, milijun puti bi odustali – kaže Mario.
– Ma ne bi ja nikad moga izdržat da cili dan stojim doma. Vuče me da oden u polje – zastavši pokraj debelog stabla loze, izgovara šjor Bepo Kuzmanić.
