Emotivna ceremonija u Luci Gruž
Vrijeme ne briše bol. Postoje rane koje ne zacjeljuju, nego se nauče nositi, dostojanstveno i s vjerom da žrtva nikada neće biti zaboravljena, kazala je Marija Lukšić
Spomen-obilježje za djecu poginulu u Domovinskom ratu u Dubrovniku postavljeno na području Luke Gruž svečano je predstavljeno u nazočnosti roditelja poginule djece te uz bogat prigodni program.
Mjesto molitve, tišine i zajedništva
Spomenik oblikovan kao kompozicija šarenih olovaka simbolično zaustavlja vrijeme i priziva prošlu svakodnevicu ispunjenu dječjom igrom i bezbrižnošću. Posvećen je djeci poginuloj u ratu u Dubrovniku, ali i svoj sadašnjoj djeci. On ostaje trajni spomen na petnaestero anđela kojima je u razdoblju od 1991. do 1995. godine nasilno prekinuto djetinjstvo: Andrea Banović, Nikolina Banović, Đuro Bokun, Marija Burum, Hrvoje Gunjina, Katarina Gunjina, Romano Kralj, Luka Lukšić, Šimo Matković, Dolores Paskojević, Vlaho Rakidžija, Tonći Skočko, Maris Šaban, Maro Šaban i Miho Tomičić.
– Danas stojimo na ovom mjestu u tišini koja govori više od ikakvih riječi. Stojimo pred spomenikom koji nije samo obilježje jednog vremena, nego mjesto trajnog sjećanja i boli, ali i mjesto naše odgovornosti. Ovaj grad zna što znači patnja, zna što znači biti napadnut zato što postojiš. Dubrovnik je pokazao i nešto drugo, pokazao je snagu, dostojanstvo i vjeru u slobodu. Zato danas predstavljajući ovaj spomenik ne govorimo samo o smrti, govorimo o vrijednosti života, govorimo o miru, govorimo o Hrvatskoj koja je izborena velikom žrtvom i o generacijama koje moraju znati istinu. Naša je obveza govoriti istinu dostojanstveno, bez mržnje, ali i bez zaborava, jer narod koji zaboravi vlastitu prošlost riskira izgubiti i svoju budućnost. Imena djece poginule u Domovinskom ratu ostat će trajno upisana u povijest Dubrovnika i Hrvatske. Ovaj grad ih neće zaboraviti nikada – rekao je gradonačelnik Mato Franković.
Pozvao je i da spomenik bude mjesto molitve, tišine, zajedništva i susreta, mjesto na kojem će se uvijek iznova podsjećati koliko je sloboda dragocjena i koliko je visoka bila cijena koju smo za nju platili.
– Ovaj simbol slomljenih olovaka, izgubljenih života, prekinutih djetinjstava i zaustavljene obiteljske sreće koju ste očekivali s vašom djecom podsjeća nas u kakvim je teškim okolnostima nastala slobodna i suvremena Hrvatska – rekao je premijer Andrej Plenković.
Podsjetio je da su Vlada, odnosno Hrvatski sabor, prošle godine donijeli odluku o proglašenju Danu sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu koji se obilježava 3. svibnja kako bi se očuvala uspomena na 402 poginule djevojčice i dječaka u Domovinskom ratu.
Obratila se i predsjednica Udruge Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije Marija Lukšić. U cijeli proces, od odabira lokacije do izbora idejnog rješenja, aktivno su bili uključeni roditelji stradale djece okupljeni u udruzi.
– Kao majka poginulog djeteta znam da vrijeme ne briše bol. Postoje rane koje ne zacjeljuju, nego se nauče nositi, dostojanstveno, tiho i s vjerom da žrtva naše djece nikada neće biti zaboravljena. Hvala svima koji su pomogli da ovaj spomenik bude podignut, hvala svima koji danas stoje s nama, vaša prisutnost govori da naša djeca nisu zaboravljena i da njihova imena žive u ovom gradu. Draga djeco, ostajete zauvijek u srcima svojih roditelja, u molitvama ovog Grada i hrvatskog naroda te u temelju naše slobode – poručila je Lukšić.
Proces izrade i idejni koncept javne skulpture predstavio je akademski kipar Dalibor Stošić, koji je s arhitektom Hrvojem Bilandžićem i autor projekta.
Svaka boja nosi jedno ime
– Dijete ne zna da boja može nositi bol. Dijete samo crta. Kuću, majku, oca, brod, pticu, put i sebe negdje nasred papira. Ovdje je bilo 15 djece, 15 ruku, 15 pogleda, 15 svjetova koji su tek počeli birati svoje boje. Zato ovdje stoje olovke, ne znakovi rata, mačevi, topovi... Nego olovke u bojama djetinjstva. Ali olovke su slomljene, na mjestu loma je vječni čelik, metal koji će polako puštati trag niz boju, kao rana koja tiho krvari, kao sjećanje ne pristaje nestati. Zato ovdje boja više nije samo boja, svaka boja nosi jedno ime, svaka boja nosi jednu tišinu, jedan nedovršeni život. Petnaest slomljenih olovaka za 15 djece koja više ne mogu crtati, ali čije boje Dubrovnik neće zaboraviti – poručio je Stošić.
Uz blagoslov biskupa mons. Roka Glasnovića program je oplemenjen i recitalom autorice Irje Jerković "Dubrovačka djeca zavazda" u izvedbi učenice OŠ Mokošica Marije Vidojević, pjesmom "Ruža hrvatska" u izvedbi zbora Umjetničke škole Luke Sorkočevića te pjesmom "Svi smo mi dio sna" u izvedbi učenika OŠ Ivana Gundulića. Počast je odana i preletom zrakoplova Rafalea HRZ-a.
