Kopnena turistička patrola Otočac
Otočac se spominje u Bašćanskoj ploči (oko 1100. godine), u 13. redu natpisa na tom starohrvatskom spomeniku, zbog samostana sv. Mikule
Na ulasku u Otočac parkiram automobil te za upute kamo dalje pitam prvog čovjeka:
– Pardon, a gdje su medvjedi?
Nisam od onih koji se koriste navigacijom, pametnim satovima, GPS-om, nemam ni kartu. Radije pitam, stara škola. Pogleda on mene, pa zatim registraciju automobila, a onda uzvrati pitanjem:
– Iz Zagreba si?
Kimnem glavom, a čovjek s oduševljenjem, raširenih ruku, kaže:
– Pričaj! Pa što ima u Zagrebu? Eh, kad se sjetim tih dana. Bio je kraj 80-ih, a ja kao student u domu na Savi. Doba tuluma, zabave... To su bila vremena. Sjećaš se starog Babinjaka, kupališta na Savi? Tamo, kraj nasipa, satima smo znali igrati pingić, to su bili epski mečevi – nadušak je izgovorio čovjek kojeg sam sreo prije manje od minute. Sjetim se i ja da sam igrao stolni tenis kao klinac na istom mjestu.
– Možda smo bili stol do stola prije četvrt stoljeća!
Eto, samo što ne odemo u centar Otočca na piće. To je prednost pred elektronikom koja precizno pokazuje put. Družiš se.
– Nego, u Kuterevo ćeš ovim putem, skreni na rotoru... – govori mi 50-godišnji sugovornik kojem ne znam ime. Ali znam gdje je, i kako, proveo mladost.
Vraćam se u auto i – izlazim iz grada. Pratim upute. Ovo je Sjeverni Velebit, počinje divljina. Cesta je sve uža, a uz cestu ovce. Jedno mladunče trči preko ceste, ide za majkom. Stojim, čekam da simpatični mališan sigurno prođe. Dva zavoja iza, na jednoj kući natpis “Klaonica”. Surova stvarnost...
Volonteri s pet kontinenata
Nastavljam prema utočištu u Kuterevu, od grada nešto više od deset kilometara. Kako prolazim, tako prolaznici mašu. Prijateljska atmosfera. A u Kuterevu medvjedi novog gosta gledaju sa zanimanjem. Posebno se zainteresirao Marko, pronađen kod Crikvenice, jer držim komad kupusa i nekoliko naranči. Glorija Podnar (25) kaže:
– Volonteri su ovdje bili iz Amerike, Australije, Azije, naše Europe... Neki dođu na kratko, drugi ostanu mjesecima. Pomažemo. Živim u Kuterevu, često sam tu.
Djevojka iz Pule, Katarina Perković (26) dodaje:
– Studentica sam biologije, pripremam diplomski o medvjedima, zato sam ovdje...
Jedan Francuz nešto dalje priprema drvene medvjeđe nastambe za medvjeđe društvo pronađeno u Gorskom kotaru, Velebitu, Lici. Radi se. Tu na obroncima Sjevernog Velebita nisam zbog volontera, koji dođu i odu, nisam ni zbog životinja. Nisam zbog medvjeda, već zbog čovjeka koji već godinama živi s carevima divljine! I brine se za medvjede siročiće koje pronađu bez majke ili su se nekako drugačije pronašli u nevolji, a žive u njegovu dvorištu, oko kuće.
– Kreni prema Otočcu, pa ćemo se naći na pola puta. Bio sam u gradu, po namirnice – javlja mobitelom Ivan Crnković Pavenka, voditelj utočišta za mlade medvjede.
Nalazimo se u kafiću Soriso, konobarica s nama sjedi za stolom. Negdje smo u ravnini otoka Raba. S one druge strane Velebita koja se, recimo, vidi s trajekta Stinica – Mišnjak. Kako se živi uz medvjede?, pitam.
– Poput kovanice. Ima dvije strane, zavisi koju stranu gledaš. S jedne strane život je mukotrpan i neizvjestan, neki put ne vidiš svjetlo, a i ne znaš da si u tunelu. S druge strane, uza svoje sposobnosti i vrijednosti, shvatiš da se možeš nositi s divljinom oko nas, ali i s onom divljinom koja je ostala u nama... – govori Crnković.
Divljina kao jezičac na vagi
Na pitanje o godinama, kaže:
– Imam 140 godina! Živim od Ivanja do Ivanja. Jedno je krajem prosinca, drugo krajem lipnja. Tako živi i medvjed – govori Ivan aludirajući na period medvjeđeg zimskog sna, pa se vraća na temu divljine:
– Zaboravljamo koliko je divljina oko nas ljuta. I da je u mjerilu civilizacije, upravo ta divljina uteg s druge strane vage, onaj jezičac za koji želimo da bude na sredini. Zašto ljudi dolaze k nama? Zanimljivo je... Ovdje nema ringišpila. Nema atrakcija. Razmišljali smo da odemo u Zagreb, na Jelačić plac, stavimo štand i dijelimo letke i zovemo ljude da dođu k nama vidjeti tu impozantnu životinju. No, nismo. Shvatili su oni gdje smo, mnogi ovuda prolaze, pa dođu. I cijene to što ovdje nema ringišpila. Tu čuju ovcu, vide kravu. Važnije, vide suživot civilizacije i divljine. Ovdje se sve temelji na četiri velika sisavca. Ris, vuk, medvjed i čovjek. I sva su četvorica u odnosu koji nije konfliktan. Eto, to je tajna. I naravno, lijepo je... Ne odlazimo iz naše Like!
