Kopnena turistička patrola Fužine
Šarenilo, čak i za kišnog vremena, zaštitni je znak Fužina koje broje oko 600 stanovnika, a nekad su bili poznati i kao središte drvne industrije . Brod Sv. Anton vozi po jezeru Bajer, a Fužine su ponosne i na susjedno jezero Lepenica te ono manje Lokoš
Velikim smeđim okom gledao me konj Lisac proučavajući što sam mu donio. Kod njega, u njegovoj staji, stajao sam praznih ruku. Bez poklona.
– Proučava jesi li donio mrkve. Obožava ih, može ih pojesti pet bez problema – kaže Ujo, posljednji kočijaš, simbol Fužina.
Kiša pljušti, kola stara više od stotinu godina kojima je prevezao, računali smo, više od 15 tisuća ljudi, ostaju na suhom. Vožnja simbolom Gorskog kotara, zbog vremenskih uvjeta, pala je u vodu.
– Idemo na piće – kaže Marijan Urbanc (70) i uzima kišobran.
Odgovara meni, veseli se i Ujo, sretan je i riđi Lisac.
– Voli i on za vrijeme turističkih vožnji stati u “bertiju” pokraj jezera Bajer. Čak zna i put, sam parkira kola. Jer, zna da će se odmarati, ali neka ostane na suhom.
Psujete li?, pitam dok šećemo.
– Ma kakvi. Pa ja sam turistički kočijaš! Kod mene je sve fino.
Akter u svadbama i zarukama
Prepričava zgode koje je prošao u 14-godišnjoj kočijaškoj karijeri.
– Došao dečko na motoru, iz Splita, i rekao mi da bi zaprosio djevojku, ali nije bio siguran hoće li ona pristati. Odmah sam mu rekao da se ne brine, da ćemo riješiti problem. Predložio sam mu da je dovede u Fužine, neka odsjednu u hotelu Bitoraj, a da ćemo zatim Lisac i ja srediti stvar. I stigli oni, ona ništa ne zna. Vani jesen, lišće, evo kao danas. Oni izašli iz hotela, a djevojka sva u čudu. Sjela ona u kočiju, Lisac krenuo, vozimo ih do poluotoka na kojem su sišli s kočije i odšetali se do sjenice. Ne čujem što govore, gledam iz daljine, razgovaraju. I tako više od pola sata.
I, je li djevojka pristala?, prekidam napetost.
– Da! Vidim, ljube se. Nekoliko mjeseci kasnije vratili se oni, tu u Fužinama se i vjenčali. Okitili smo konja i mene, koliko se dalo u ovim godinama, ha-ha, a ona mi nakon vjenčanja rekla: “Ujo, udala sam se zbog tebe jer, da ti i Lisac niste zakuhali... Oborio me onoga dana prošnjom s nogu, nisam mogla reći ne”. Vraćaju se, eto, svake godine, vozimo se oko jezera, imaju već i sina koji tvrdi da je “pola Splićanin, a pola Lisac” – govori ponosno Marijan i o nizu svadbi i zaruka kojima je bio akter.
Prebacujemo na kočijaške viceve, a jedan kaže “Kad je konj najteži? Kad ti stane na nogu”. Konj je oprezan, kaže da razumije svaku riječ. Njega ljudi vole, pogotovo djeca... Sjedimo u kafiću “Furman”, u kojem i konobarice nose ogrlice s potkovom, a Ujo kaže:
– Bio sam, kao mladić, furman! Znaš što to znači? Sad ću ti objasniti... Nekad je u Fužinama bilo 1500 stanovnika, a bilo je u mjestu više od stotinu konja. Sad je ostao samo Lisac. Ja sam posljednji kočijaš. Dolaskom kamiona i traktora konj je nestao! Količinu drva koje danas jedan kamion izvuče iz šume nekad bi izvuklo šest pari konja. A od šest pari – živjelo je šest obitelji! Usto, radnik sjekač srušio bi stablo, odmah bi složio grane, a danas se vuku stabla s granama po osam metara kroz šumu. A kad traktor prođe kroz šumu, trava više tamo ne raste. Da završim priču, furmani su bili ljudi, poput mene, koji su vozili trupce na konjima – govori simpatični Goranin sjećajući se kako mu je Blanka Vlašić slala razglednice oduševljena vožnjom, kako je skočila bez problema na visokog Lisca, kako ga prepoznaju i kad dođe na Jelačićev trg...
Kupio sam ‘vraga u vreći’
– Kad se na kolima vozila naša plivačica i svjetska prvakinja Sanja Jovanović rekla mi je da se, s obzirom na to da ne znam plivati, ne bojim jer, ako upadnemo u jezero, ona će izvući i mene, i kočiju i Lisca!
Uz vatru kamina govori:
– Živim s konjima otkad znam za sebe, ali jednom sam se opekao. Kupovao sam konja na sajmu u Karlovcu, našao prekrasnog vranca s bijelim šapama kao čarapicama i odlučio ga odvesti u Fužine. Bilo mi je malo čudno što konj miriši po rakiji pa sam pitao vlasnika: “Barba, što je?”, a on mi odgovorio da ga “poprskaju rakijom za sreću”. Doveo sam ga kući, dao mu jesti, pokrio ga, a ujutro, kad sam ušao u staju – ono vrag! Otrijeznio se. Tuče, grize, tristo čuda... Ispalo je da ga vlasnici prije prodaje ipak nisu tek “poškropili po glavi za sreću”, već su mu dali kruha namočenog u rakiju da bi se smirio, bio miran, umiljat...
Znači, kupili ste konja u vreći?
– Baš tako! – smije se Ujo.
– Znaš, da nisam imao konja, nitko me ne bi znao. Ovako, gdje god se pojavim, ljudi me pitaju: “Jeste vi iz Fužina? Imate li konja?” Kad im kimnem glavom, počne priča: “Pa vi ste Ujo! Znate, mi smo se vozili s vama...”
