Don Stipe: U Jurlinovim je dvorima kameni stol pradjeda mog prapradjeda

Za kamenim stolom za kojim se Gibonni ispričavao u spotu za pjesmu “Oprosti” i pjevao “Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć oprosti”, sjedim s don Stipom Perkovom (74). Veseo je, dočekao me u Jurlinovim dvorima raširenih ruku. Pokazuje na stol i bocu s rakijom.

– Za ovim stolom sjedio je, pazi sad, pradjed mog prapradjeda! Pradjed prapradjeda zvao se Roko, pa ga je naslijedio Jure koji je imao sina Matu, njegov sin bio je moj prapradjed Paško, slijedio je pradjed Jure, moj djed Jurlija, otac Križan pa ja Stipe! I svi smo ovdje odrasli, rađali se i na kraju, znaš već... umirali – opisuje povijest Jurlinovih dvora udaljenih deset minuta vožnje od Primoštena.

Pogled puca na vinograde

Na 200 smo metara iznad mora, pogled puca oko sela Draga na brežuljke s vinogradima, na suhozide koji izgledaju kao čipka...

– Lijepo je, zar ne? – kaže veselo.

U daljini se vidi more ispred Primoštena, a tu i tamo prekida nas kakav turist koji se dođe javiti i pitati može li pogledati to zaštićeno kulturno dobro, turističko obiteljsko seosko domaćinstvo.

– Slobodno, samo naprijed – ohrabruje ih don Stipe i pokazuje na male kuće. Svaka ima krov, svaka je zasebna prostorija, objašnjava gdje što mogu vidjeti. Otvoren je prema suncu, a zatvoren od bure. Hlad nam radi loza stara 116 godina.

– Evo, ima grozd, hoćeš probati – nudi.

– Jurlinovi su dvori kameno obiteljsko gnijezdo i može se točno vidjeti kako se živjelo u 17. stoljeću. Identitet je sačuvan, ništa nije narušeno – govori domaćin.

Jedino što primjećujem novo – mali je digitalni sat u kuhinji.

– Kako si ga uspio uočiti? To je rijetko što je iz modernog doba. Ima i mali štednjak na plin. Ostalo je sve kao nekad, tu sami pečemo i kruh.

– Do prve pričesti, otprilike desete godine, mi djeca nismo smjeli za stol s odraslima. A bilo nas je 15-ero. Sjedili smo pokraj vatre. Ova stolica na kojoj sjediš stara je više od stotinu godina – kaže don Stipe. Smijem za stol s odraslima, deseti sam rođendan već tri puta slavio. Brzo ću i četvrti put. Prepričava kako su ljudi u doba njegova djetinjstva bili vrlo plašljivi.

– U jednoj susjednoj kući bili uvjereni da im je u fumaru, odnosno dimnjaku, vrag! Često bi tu nešto šuškalo, razne su im stvari upadale kroz dimnjak, a oni bi se uplašili i pobjegli od tog zloduha. No, bila je to ljudska spačka, netko ih je želio istjerati iz kuće, a kad bi se oni u strahu razbježali, ušetao bi se u kuću i uzeo pršute koji su se sušili ispod dimnjaka – prepričava stare priče. Pršut je i dalje aktualan, nudi ga turistima. Grupe koje dolaze tu čeka domaće vino, rakija, peče i hobotnicu ispod peke, janjetinu, iz njegova vrta su maslina, loza i smokva...

Ni Gibonni nije platio

Ulaz ne naplaćuje, nije ni Gibonniju uzeo novac za snimanje spota. Snimao je tu i Mate Bulić, pa i Ožujsko svoje spotove. Živopisno je, mjesto povijesti. Pokazuje bunar, do kojeg je za kišna vremena domaćica mogla i kroz prozor dohvatiti vodu. Tu je i tinel, soba za svetkovine za Božić, Novu godinu, i kotao za rakiju.

– Rakija nas je spasila. Djed Jure (Jurlija) otvorio je 1937. gostionicu u ličkom Perušiću, a rakija mu je išla bolje nego voda. Kupio je tada kamion Opel Blitz, bilo je to čudo, kao da nas dvojica sad kupimo avion – slikovit je don Stipe. Priča o tragediji obitelji, kako je kao dvogodišnje dijete ostao bez oca te da je čak šestero pripadnika obitelji stradalo u Drugom svjetskom ratu, neke su ubili fašisti, druge nacisti, a oca komunisti...

– Poslije kiše dolazi sunce, a mi smo gotovo 40 godina otvoreni turistima. Imamo i kapelicu u kojoj sam vjenčao više od 80 parova, udala se ovdje i Ana Rukavina... – kaže domaćin. Briše pažljivo ruke pa iz vitrine polako vadi Rimski obrednik Bartola Kašića iz 17. stoljeća.

– Kašić je napravio prvu hrvatsku gramatiku, a u ovom obredniku svi su obredi za blagoslove, sakramente i sprovode. Koliko je svećenika radilo po tom Obredniku, nemoguće je prebrojiti.

U riznici ima stotine crkvenih predmeta, a ponosno pokazuje raspelo iz 12. stoljeća. U nedalekoj crkvi pronađeno je raspelo starije od Primoštena barem tri stoljeća. Vraćam se u Primošten, a na odlasku mi domaćin daruje bocu vina:

– Moje domaće, Babić. Za grožđe babić kaže se da malo daje, a tri puta više vridi...