Zlata vrijedan
U Skenderovcima kod Požege je prije 30 godina agronom Mirko Boić posadio prve jabuke, a sin Mislav danas vodi uspješan OPG
Prošla su više od tri stoljeća otkad se u slavonsku ravnicu, u prekrasnu Zlatnu dolinu Požeštine doselilo pet obitelji iz Bosne i Hercegovine. Doseljavali su se potom Česi, Mađari, trbuhom za kruhom dolazili su Primorci pa su, na primjer, pridošlice Klarići bili ovdašnji zidari. Povijest je to Skenderovaca, malenog sela nedaleko od Požege, koje je struju dobilo još davne 1938.
Danas je u selu pustoš, mladi su već otišli, starčad izumire i, kako je krenulo, za deset godina u Skenderovcima će kao i prije tri stoljeća biti samo pet obitelji. Jedna od njih, sasvim je sigurno, bit će i Boići. Jer, da je drukčije, niti bi se Mirko Boić vratio u svoje selo niti bi voćarstvo – hobi koji je ovog agronoma bio “zarazio” još 1993. kada je na manje od hektara imanja, koliko je imao, posadio jabuke – danas bilo osnovni izvor prihoda njegovu sinu Mislavu, na kojega je prije dvije godine prenio obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.
Mraz uništio sve jabuke
Voćarstvo Boić danas ima 4,2 hektara jabuka i hektar lijeske. Zbog mraza koji je uništio sve jabuke na 11.000 stabala umjesto 150 tona voća Boići će ubrati – sedam kilograma. I to možda.
– Do prije četiri godine nismo znali što je mraz, a sada svaku cvatnju čekamo sa strahom – kaže 30-godišnji Mislav, poput oca agronom. Završio je smjer voćarstva.
Selo je zavolio još od malih nogu, kad je ovamo iz Požege dolazio baki i djedu. Selo voli i njegova supruga Marina, učiteljica u obližnjemu Tominovcu, gdje u razredu sjedi samo devet đaka, i kći Franka, vesela trogodišnjakinja koja se ovdje može dobro istrčati.
Dok hodamo kroz Djedovac – jednu od pet tabli voćnjaka – Mislav nam priča da je sreća u toj vremenskoj nesreći koja ih je zadesila to što osim proizvodnje imaju i preradu voća.
– Ne vrijedi kukati, ove ćemo godine voće otkupiti pa preraditi. I ići dalje – kaže.
Zbog toga što voćnjake imaju na više mjesta, nisu ulagali u mreže za zaštitu od tuče jer bi, kako bi bili sigurni da će imati urod, na svakome voćnjaku morali imati i stroj za “lovljenje” mraza. Zato su odlučili investirati u preradu pa proizvode bistri, mutni i gusti sok od jabuka, a imaju ga i u kombinaciji jabuke s višnjom ili ciklom. U tome soku nema nikakvih dodataka. Godišnje ga proizvedu 50.000 do 60.000 litara i prodaju s etiketom Vitajuice.
“Sokaru” su napravili prije šest godina. Nakon što se jabuke operu i odvoje trule i oštećene, ulaze u mlin gdje se u sat vremena sitno izmelje tona. Na kraju proizvodnoga postupka sok ide u bazen, na hlađenje, na što nižu temperaturu kako bi se zadržala organoleptička svojstva.
Boićevi prave i čips od jabuka, godišnje oko tonu. Imaju stroj za rezanje jabuka pa na skalpel nabodu voćku, cilindar izbije sredinu, a zatim stroj izreže jabuku. U sat vremena obradi se 80 kilograma jabuka koje se potom slažu na plehove i stavljaju u sušaru gdje sušenje traje od 20 do 25 sati. Deset kilograma svježih jabuka treba za kilogram čipsa. Tu je i pakirnica pa čips Boićevih – Vitagric – izlazi u ambalaži od 50 grama. Prodaje se u Zagrebu i Splitu, a njime su opskrbljeni i hotelski minibarovi u Istri, na Pelješcu i Korčuli.
Proizvode i oko tonu suhih šljiva. Sušara koju imaju na imanju radi na kruta goriva, a Boićevi lože – koštice višanja. Godišnje dva tegljača u Skenderovcima istresu koštice koje kupe u Slatini, a onda se one suše dva tjedna.
– Tako prođemo pet puta jeftinije nego da sušara radi na struju ili plin – objašnjava Mislav.
U jednome danu ta sušara može obraditi oko tonu voća. Osim vlastitih sirovina, Boićevi suše i u sok uslužno prerađuju i voće drugih proizvođača pa im je tako jedne godine čovjek iz obližnjega sela donio svoj – kivi!
Proizvodnja je na ovom imanju praćena HACCP sustavom, što jamči zdravstvenu ispravnost proizvoda.
U poslu obitelj uvažava sve zahtjeve struke i nastoji osigurati sve kako bi se postigli i kvaliteta i urod. Kroz 1645 metara cijevi proveden je sustav navodnjavanja kap po kap, za svako stablo jabuke. Na ulazu u svaki od voćnjaka, u kojemu su sorte idared, zlatni delišes, jonagold, cripps pink i granny smith, nalazi se “osobna iskaznica” voćnjaka, odnosno velika ploča na kojoj je napisano koliko je i kada stabala zasađeno, na kojoj nadmorskoj visini, na kojem lokalitetu... K tome, u voćnjaku su posebno označeni svi redovi i sorte. Boićevi imaju i agrometeorološku stanicu konstruiranu za kompjutorsku dijagnostiku i upotrebu u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji pa na grafikonima mogu iščitati kakvi su vlaga i tlak, ali i kako treba tretirati biljne bolesti ako se pojave... Postavljanje te stanice omogućilo im je Ministarstvo poljoprivrede, i to posredstvom Savjetodavne službe.
Sva proizvodnja na OPG-u certificirana je normom GLOBALGAP kojom se proizvođač usmjerava stvaranju održive poljoprivrede, podiže svoju konkurentnost i otvara si vrata međunarodnog tržišta poljoprivrednih proizvoda. Boići su kupili i sortirku koja automatski razvrstava prvu i drugu klasu jabuka. One najbolje prodaju se kao konzumne, ostale se prerađuju.
U planu i seoski turizam
Dok nam Mislav pokazuje i nabraja svu mehanizaciju koju ima na gospodarstvu koje mu je otac prepustio nakon što je vratio sve kredite, stižemo do umjetnoga jezera s otočićem na kojem je vrba i kamo dolaze divlje patke, podno voćnjaka s jabukama, tik uz šumu.
Boići su tu napravili i dvoranu u koju se može smjestiti šezdesetak osoba, a još ih toliko stane pod sjenicu nasuprot koje je pečenjara. Marina i Mislav nadaju se da će ovu godinu uspjeti ishoditi svu potrebnu dokumentaciju kako bi u funkciji bio i seoski turizam, koji će zasigurno zaokružiti i smještajnim kapacitetima pa će posjetitelji koji ovamo dođu ili nešto slaviti ili loviti babuške, amure, šarane, somove i cvergle, imati gdje i prenoćiti. Moći će se jezerom provozati čamcem, a najmlađi će, poput Franke, uživati na ljuljački koja se njiše na ovom imanju u Skenderovcu, još jednome slavonskom selu u kojemu je iz dana u dan sve manje stanovnika, a čije se netaknute prirode obitelj Boić nipošto ne želi odreći
