Zlata vrijedan
Darinka i Enio Šantić u Podravskim Sesvetama, u zaselku Mekiš, uz samu rijeku Dravu, obrađuju 26 hektara, godišnje proizvedu oko 500 tona povrća, a u sezonu dnevno beru osam do deset tona paprike i 15 tona kupusa
Čini se kako ih brojka dva prati u stopu – vjenčali su se 2. veljače 2002., zatim su dvije godine sadili duhan, a posljednjih dvanaest sade povrće na 26 hektara. Roditelji su – dvoje djece.
Darinka Šantić završila je studij informatičkoga menadžmenta, njezin suprug Enio ekonomsku školu. Žive u Podravskim Sesvetama, u zaselku Mekiš, uz samu rijeku Dravu preko koje je Mađarska do koje se najbrže dođe – skelom. Općina je na najvišem pješčanom proplanku Podravskih peskov (Đurđevački peski), krajem kojim će ubuduće hodati deve. Ali samo u turističke svrhe. Šantićevi ipak nisu “podravski beduini” i ne drže životinje, nego na svojim plodnim njivama, koje je nekoć davno prekrivalo Panonsko more, u sezoni beru osam do deset tona paprike i 15 tona kupusa. I to dnevno.
A počeli su doslovno od nule, s malo zemlje koju je Darinka donijela u miraz i činjenicom da posao u svome selu ne mogu naći jer ga – nema. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, čiji je nositelj Enio, registrirali su 2003.
Predah u hladu javora
– Nakon što smo odustali od sadnje duhana, na tri smo hektara posadili papriku, cvjetaču i kupus. Sadili smo i rajčice, maline, grah... Isprva smo robu odvozili na Zelenu tržnicu u Zagrebu. Sad smo se orijentirali na tri osnovne kulture: salatu, papriku i kupus i godišnje proizvedemo oko 500 tona povrća. Otkup imamo riješen preko zadruge u Pitomači i otkupne stanice Agrofructusa u Lozanu – govore nam 33-godišnja Darinka i njezin tri godine stariji suprug Enio dok se iz Mekiša vozimo do susjednoga sela gdje uz posađeno povrće imaju i pet plastenika od po 320 četvornih metara. Na ulazu u to mjesto stoji ploča: Brodić.
– Ovdje više nikoga nema, pomrli su – gotovo kod svake kuće izgovara Enio.
Nekoć je u tome selu živjelo 500-600 stanovnika, a sad je “brodić” blizu potopu, ostalo je u njemu samo 50-60 duša. Skrenuvši s glavne ceste, ulazimo u zonu kojoj nema hrvatskoga, nego je signal mađarskih mobilnih mreža. Zaustavljamo se nedaleko od kapelice svetoga Vida, sagrađene još 1926. godine, a obnovljene prije nešto više od desetljeća. Ta je kapelica na zemljištu Šantićevih, a pokraj nje su izrasla dva visoka stabla.
– U hladu ovih javora, ispod kapelice, najbolje je mjesto za gablec i predah od rada na njivi – pokazuje Darinka.
A predah im bude itekako nužan. Sve povrće beru ručno. Ručno je i prskanje. Za svoje povrće Šantićevi koriste biološku zaštitu, bez kemijskih sredstava.
Kroz dugačke redove povrća stižemo do plastenika na čijem se tlu, uz velike paprike babure, nalaze malene vrećice.
– U njima bude po 50 dobrih buba. One se “sipaju” na biljku i pojedu sve nametnike. Dobre bube “riješe” i kalifornijski trips, nametnika koji je otporan na sve, a koji siše sokove iz lista i ploda pa oni ostaju zakržljali. Prednost ovakve zaštite je i to što nema karence (propisani najkraći rok koji mora proći od primjene kemijskoga sredstva do berbe, op. a.) i paprika se može odmah brati i jesti – tumači Enio.
Sve svoje povrće Šantići navodnjavaju, za što su dobili vodopravne dozvole.
– Rasad pravimo sami. Svake godine za njega podižemo novi plastenik. Nikada dosta – govore.
Radi plodoreda Šantići siju pšenicu pa izmjenom povrtlarskih s ratarskom kulturom na istome zemljištu priječe nagomilavanje štetnih tvari, razvoj uzročnika biljnih bolesti i korova te jednostrano korištenje hranjiva iz tla.
Uz tri osnovne povrtne kulture sade i drugo povrće pa tako i krastavce, koje beru svakih 36 sati, onoliko koliko se od njih naruči. Povrće koje proizvode ovi vrijedni Podravci u prodaji je na policama velikih trgovačkih centara.
– Naše tržište je malo. Najveće količine onoga što proizvedemo potroše Zagreb i more. Prema Varaždinu i Slavoniji nam se i ne isplati voziti jer ondje većinom svi imaju svoje povrće. Meni je najdraže kad natrpam pun kamion svoje robe, tada nema dvojbe da je tu uz količinu i kvaliteta koju mi imamo – kaže Enio.
Ono povrće koje se ne prodaje kao konzumno odlazi u industrijsku preradu.
Šantići ističu da im je problem radna snaga jer svim ovdašnjim poljoprivrednicima sezonci trebaju istodobno. Ipak, sve se na njihovu gospodarstvu uradi na vrijeme. Kane proširiti proizvodnju jer se pokazalo kako dobro rade pa mogu prodati svoje povrće. Za taj će im naum trebati još zemljišta, a ono im je već bilo problem jer ne mogu proizvoditi ako nemaju na čemu.
– Njive su skuplje prema varaždinskom nego prema virovitičkome kraju – govore.
Razmišljaju i o preradi pa se preispituju koliko bi se dalo prodati, na primjer, pečene paprike. Jer nje na tržištu nema, a oni nastoje proizvoditi ono što misle da je najisplativije.
Za godišnji vremena nema
U poslu su se Darinka i Enio podijelili tako da je ona zadužena za rasad, administraciju i kuhanje radnicima. Enio je u polju stalno, ona kad stigne. Kad se poželi odmoriti od posla, Darinka se posveti hobiju. Prije deset godina počela je uzgajati kaktuse. Sad ih ima oko četiri stotine. Naručuje ih preko interneta, na njezinu adresu dolaze iz Mađarske, Njemačke, Italije... U uzgoju se izvještila pa sama uzima sjeme, rasađuje...
– Ja u tome uživam – izgovara uvodeći nas u svoje malo carstvo kaktusa i sukulenata.
Ima i sedamdesetak orhideja. Brine se i o četiri tisuće kvadrata travnjaka koji održava.
Posljednjih godina Šantićevi nisu uspjeli uhvatiti vremena za odlazak na godišnji odmor. Njihova djeca, trinaestogodišnja Dora i dvije godine mlađi Tin, razumiju da roditelji imaju puno posla pa se ne bune, zadovoljni su i odlaskom na bazen. A uskoro će im moći i pomoći u proizvodnji povrća. Samo, dotad će mama i tata smisliti kako povećati proizvodnju pa opet neće biti vremena za predah.
