Zlata vrijedan
Na OPG-u Tumpak Zlatko i supruga Katica s djecom na 12 hektara njiva sade peršin, celer, batat, mrkvu, poriluk...
Silvestrovo je na sisačkoj tržnici uvijek svečano i posebno za kupce, a posebno za prodavače jer se tada samo jedna i samo jedan okite titulom najkumice i najkumeka. Zadovoljstvo izabranih mora biti tim veće jer o najboljima odlučuju oni od kojih žive – kupci.
Nikola Tumpak, 22-godišnjak iz Lijeve Martinske Vesi, lani i godinu prije bio je najkumek. To je onaj veseli momak koji sa svakim kupcem rado porazgovara, daje recepte, a otkako je za štandom, prodaju je povećao čak 300 posto. Za ljetnih školskih praznika uvijek je uz Nikolu i njegov 16-godišnji brat Jura. Posjetitelji ga dobro znaju jer na tržnicu prodavati i pomagati dolazi od svoje sedme godine pa je postao svojevrsnim zaštitnim znakom placa.
Osiguran plasman
Subotom se braći na štandu s raznim vrstama povrća i voća pridružuje i osnovnoškolka Nikolina. I, naravno, njihovi roditelji Katica i Zlatko, koji na obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu u sisačkoj gornjoj Posavini godišnje proizvedu oko 150 tona povrća i još pet tona jabuka te tri tone jagoda. Obrađuju 29 hektara zemljišta, a pod povrćem je 12 hektara njiva na kojima su mrkva, peršin, krumpir, celer, salate, bundeve, cikla, kupus, kelj, luk, poriluk, češnjak, batat... Kad u nekom trgovačkom centru kupite pušlek grincajga, vrlo je moguće da je s njiva Tumpakovih jer oni imaju tri hladnjače pa svježe povrće prodaju svih dvanaest mjeseci i imaju osiguran plasman za sve što proizvedu.
Osim na tržnici u Sisku, gdje su svaki dan osim nedjelje, robu odvoze i na veletržnicu u Zagrebu. Od ove godine u ponudi imaju i komorač. Posijali su 2000 sjemenki iz kojih su iznikle mirisne začinske biljke koje se koriste u kulinarstvu. Nikola je od starijih posjetiteljica sisačkoga placa naučio da je jako zdrav čaj od komorača.
Na OPG-u Tumpakovih u Lijevoj Martinskoj Vesi, selu nadomak Sisku, četvero je zaposlenih. Glavni je ujedno i glava obitelji, 49-godišnji Zlatko. Tako piše na papiru. A pravi je “krivac” za poljoprivredu ipak njegova šest godina mlađa supruga Katica, po zanimanju frizerka koja je bila radila u dućanu. Sve je počelo kada je Zlatku pala klada na nogu u pilani u kojoj je radio pa je završio na bolovanju, a zbog ozljede mu se bilo teško vratiti na stari posao.
– Pa i naše su mame išle na plac, prodavale grah kukuruzar i tako školovale djecu. Kad smo počeli uzgajati povrće, ništa nismo znali ni o flancima ni o bilo čemu. Ovdje ljudi drže krave i svinje, siju kukuruz, pa su nam se zbog povrća mnogi smijali. Ali imali smo prijatelja u zadruzi u Sisku koji je kazao da posijemo ral mrkve pa će on sve otkupiti. Posijali smo i ubrali 50 tona, a on je nije otkupio! Otišli smo u Zagreb, na tržnici hodali od hladnjače do hladnjače, dok nismo došli do one s brojem 17. I prodali smo – govori Katica Tumpak.
Mrkvu su dali dvadesetak lipa po kilogramu jeftinije nego drugi proizvođači, ali nisu imali problema u naplati.
– Ovo je bogomdan kraj za povrće. Šteta što mladi idu u inozemstvo. Svojoj djeci ne bih preporučio da odu. Dok ima zemlje, ima i kruha. Da mogu birati što bih u svome životu promijenio, opet bih sve isto napravio – kaže Zlatko Tumpak.
– Mi ovo volimo, zato delamo – snaže ga njegova djeca.
Za svoje povrće Tumpakovi imaju certifikat “proizvodi hrvatskog seljaka”. Kroz projekt certificirane seljačke tržnice Udruga hrvatskih tržnica želi očuvati i poticati tradicionalni način proizvodnje, biološku raznolikost i kulturnu baštinu ruralnoga razvoja te plasman domaćih kvalitetnih proizvoda izravno s polja na tržnicu, do potrošača. Tako se kupcima jamči podrijetlo, domaći proizvodi se promoviraju, a proizvođačima olakšava plasman.
Zbog embarga Rusije na uvoz proizvoda iz EU, Norveške, SAD-a, Kanade i Australije – među kojima je i povrće – naše je tržište poplavilo jeftino povrće iz uvoza. No Tumpakovi se ne moraju brinuti za plasman svoje robe.
– Tržište moraš poštovati i imat ćeš ga – objašnjavaju.
O kvaliteti svoga povrća itekako vode računa. Na primjer, sav peršin triput prođe kroz njihove ruke. Iščupaju ga na njivi, zatim jedan po jedan peru “minivašem”, a onda sa svakoga odvajaju oštećene i požutjele listove. Taj posao najčešće pripadne baki Jagici Tumpak koja je i za našega posjeta sjedila ispred gajbi i marljivo radila.
– S rukama smo konkurentni. To nitko neće raditi – smije se njezina snaha Katica dok ulazimo u prostoriju gdje je linija za pranje i poliranje korjenastog povrća bez lišća. Platili su je 360.000 kuna. Kad povrće “proputuje” cijelom trakom, skotrlja se u vrećicu od tri ili pet kilograma, koju netko od zaposlenih drži na kraju linije.
Iz kredita za traktor, naravno – u švicarcima, uspjeli su se iščupati pa sada u gospodarstvo ulažu ono što zarade i uštede.
Posljednjih nekoliko godina Županija s 25 posto sufinancira njihova kapitalna ulaganja. Kako bi imali mehanizaciju kojom bi si olakšali i povećali proizvodnju, trebali bi uložiti još pola ili čak milijun kuna.
Iz znatiželje posadili i jabuke
Nakon početnih malih površina zemljišta i količina povrća Tumapkovi su pomalo kupovali oranice, a prije četiri godine u Lijevome Trebarjevu zasadili su, onako iz znatiželje, 250 sadnica jabuka idared i zlatni delišes. Zasad je urod, kad nema nevremena, oko pet tona. Puni urod bit će, računaju Katica i Zlatko, 15 do 20 tona. Baš kao i za povrće, selo je bilo reklo da tu voće uspjeti neće...
– Dela se, al’ se može. Moremo živjet svi skupa. A radimo ono što volimo – kažu Katica i Zlatko, koji unatoč tome što se u sezoni dižu u tri izjutra, da bi sat i pol kasnije bili u Zagrebu na istovaru, a iza sedam iznova u polju, ipak uspiju “ukrasti” malo vremena i za sebe.
