Zlata vrijedan
Mesne prerađevine Darka Đurana uz Merđimurje osvojile su i cijelu Hrvatsku, a na OPG u Slakovcu po njih "skoče" i susjedi Slovenci
– U automobil je natrpao meso z’tiblice, cvirke, slanine, kobase... i tako “natovaren” krenuo u ispitivanje tržišta. Svoje je proizvode nudio prijateljima, lovcima, znancima... I svidjelo im se. A on je shvatio kako je zbog dolaska velikih trgovačkih lanaca u Hrvatsku jedini način da opstane u svinjogojstvu to da započne prerađivati meso, i to po recepturi “kak’ je nekad baka delala”.
Za sebe kaže da je po struci seljak, da mu je to zvanje “zapisano u genetskom kodu”. Nekoć je njegova obitelj zemlju obrađivala uz pomoć krava, potom konja, a danas on u polje odlazi traktorom i kombajnom.
Ima i kukuruz, ječam, zob...
Nikada nije kupovao novu mehanizaciju jer rabljenoj “ne fali ništa”, za 200.000 kuna uspio je kupiti sve što mu treba za obrađivanje 25 hektara zemlje na kojoj uspijevaju kukuruz, ječam, zob i stočni grašak. Donedavna je obrađivao pet hektara više i tako proizvodio oko 80 tona tržnih viškova. Ipak, s obzirom na prodajne cijene, odlučio je proizvoditi samo onoliko koliko mu treba za hranidbu svinja, čije su mesne prerađevine osvojile tržište ne samo u Međimurju već i u cijeloj Hrvatskoj, a na obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo u Slakovcu u općini Nedelišće po meso z’tiblice “skoče” i susjedi Slovenci.
– Po jednoj krmači dovoljan je hektar zemlje. A ja imam 25 krmača – objašnjava 55-godišnji Darko Đuran, vlasnik istoimenog OPG-a u kojem rade i njegova supruga Spomenka, sin Saša i snaha Natalija, starija kći Marina, a pomaže i mlađa, srednjoškolka Martina. Kad poodrastu, zasigurno će se obitelji na zemlji, u svinjcu i u preradi, pridružiti i Darkovi unuci Mateo, Dario i Manuel – Sašini sinovi.
Darkova je mati bila kućanica, a otac je radio u Austriji i nije im bila sila raditi poljoprivredu. Na sreću – kaže danas Darko – radili su.
Završio je srednju za konobara, odslužio vojsku, dobio stalni posao, kupio automobil i imao viziju što i kako dalje pa se već u 21. godini mogao oženiti svojom dvije godine mlađom Spomenkom iz susjednoga sela Lopatinca. Imaju već 34 godine bračnoga staža. On je konobario, ona radila u tekstilnoj industriji, a devedesetih su, u razmaku od nekoliko godina, oboje ostali bez posla, s dvoje djece u srednjoj školi. Imali su tada pet-šest krmača, nešto tovljenika, jedan traktor i tri hektara zemlje. Prodavali su svinje, a kad je u Međimurju bila proglašena svinjska kuga, trgovina je stala, mnogi su propali, no ne i Đuranovi. Ne dižu kredite, ne traže novac iz fondova EU jer “nemaju konjske živce”, pomogne im županija i to što su složni i što se zna što su čija zaduženja.
Prvi su u Hrvatskoj počeli proizvoditi meso z’tiblice spašavajući tako od zaborava međimursko jelo koje se po receptu što se prenosi s koljena na koljeno priprema već 200-300 godina. Odmah pokraj kućnoga praga, na kojemu prodaju oko 90 posto od osam tona mesnih prerađevina koliko ih naprave godišnje, Đuranovi će već ove jeseni otvoriti kušaonicu mesa z’ tiblice. Naravno, prvu u Međimurju.
Spremanju zimi i čuvanju mesa u tiblici (što je naziv za drvenu posudu) za obroke tijekom ljetnih radova u polju stari su se Međimurci domislili jer su u ovome kraju specifični klimatski uvjeti, nema ni bure ni košave, zbog čega nisu mogli sušiti kao u Slavoniji i Dalmaciji. Darko Đuran nam objašnjava kako se to radi:
– Zememo zrelo meso svinja teških najmanje 140-150 kil. Kad se ohladi, reže se na približno jednake komade i stavlja u rasol od soli, papra u zrnu i češnjaka, u kojem bude četiri-pet tjedana. Zatim meso denemo na sušenje 12 do 15 sati, više na temperaturi nego na dimu. Kad se skine, pere se u mlakoj vodi, nareže i peče na 175 stupnjeva oko 110-120 minuta. Zatim se ohladi i obriše i stavlja u slanine, u kojima mora odležati najmanje dva mjeseca. Što je starije, meso je bolje. Naše su ga bake u podrumu na temperaturi do deset stupnjeva držale godinu dana. I nikad se ni pokvarilo – objašnjava Đuran.
Tiblica se puni najboljim komadima buta, plećke i karea. Slanine u kojima stoji meso zapravo su prirodni konzervans napravljen od kuhanoga tvrdog leđnog špeka koji se nakon hlađenja struže, reže, melje i soli. Prethodno pripremljeno meso stavlja se u tiblicu – ide red slanine, red mesa i tako dok se posuda ne napuni, pazeći da ne ostane zraka.
– Za posluživanja meso se zreže na komade debljine tri milimetra. Najbolje prija uz sir z vrhnjem, od salata pašu mladi luk, parajdz, kiselina...A i čaša pušipela. Nakon jela treba fizičkih aktivnosti, a ne sest pod brajdu jer je ovo jelo energetska bomba. Treba delati, trenirati, a može i seks – savjetuje Đuran.
Slovenska konkurencija
Meso z’tiblice prvi je proizvod iz Međimurja s oznakom izvornosti koju je dobio nakon što je punih osam godina trajao postupak certifikacije, koji su pokrenuli Đuran i pet lokalnih OPG-ovaca, mesnica Kiš i Vajda kao krovna industrija mesa u Međimurju.
– U Narodnim novinama objavljeno je da je certifikacija gotova, valjda se dva mjeseca, koliki je rok, niko ne bu žalil. Kad to projde, idemo na zaštitu prema EU – kaže Đuran. No, to baš neće biti jednostavno jer stanovnici sa slovenske strane obale Mure imaju proizvod vrlo sličan mesu z’tiblice. Zove se Prleška tunka, a Slovenci su na razini EU uspjeli zaštititi njezino geografsko podrijetlo.
