Zlata vrijedan
Emina Burek vlasnica je farme muznih krava simentalki u Mostarima, selu u općini Dubrava, s koje svaki dan cisterna odvozi oko 3500 litara mlijeka
Pamti svih pet stotina imena svojih krava, junadi i telića, a po opisu šara znat će o kojem je govedu riječ. Ima Princezu, Lady, Damu, Drinu, Marinu, Severinu... Sve one reagiraju na njezin umirujući glas.
– K’o doktor Dolittle – komentirao je njezin otac pa pogledao prema svojoj najstarijoj kćeri.
Sjeti se tada onih bolnih ponedjeljaka otprije 30 i kusur godina kada je sa ženom odlazio na posao u Zagreb i kako su šezdesetak kilometara puta uvijek prevalili šutke. Morali su se Zlata i Josip Burek iskrasti iz kuće da ih njihova trogodišnja Emina ne vidi kako odlaze jer bi briznula u plač. No već nekoliko trenutaka kasnije za bakom Marijom, koja ju je odvodila k susjedima prije no što su roditelji odlazili, veselo bi trčkarala prostranim dvorištem u Mostarima, selu u općini Dubrava, između Vrbovca i Čazme. S bakom bi otišla do staje i vrta i “pomagala” joj. I za tren bi već došao petak i roditelji bi se vratili kući. A onda bi opet uslijedio ponedjeljak...
Prve junice iz Njemačke
Možda je baš u toj dječjoj igri u bakinu dvorištu danas 39-godišnja Emina Burek toliko zavoljela selo da joj nikada nije ni palo na pamet otići. Rasla je s mačkom, oduvijek je voljela životinje pa i danas pored štala punih goveda ima i pet-šest pasa i mačaka. Sa svima “razgovara”, priča im.
– U ovome je poslu ključno razumijevanje životinja – objašnjava Emina, žena s diplomom agronomije i vlasnica farme muznih krava simentalki, s koje svaki dan Dukatova cisterna odvozi oko 3500 litara mlijeka. Njene krave godišnje daju po oko 8000 litara mlijeka, dvostruko više od prosjeka u Hrvatskoj.
– Važna je genetika. Samo najbolje je dovoljno dobro – kaže gazdarica.
Prve junice za farmu kupljene su u Njemačkoj, a pri odabiru Emina vodi računa o vimenu, nogama i ukupnome “okviru”. Položila je i tečaj za osjemenjivanje pa i taj posao na farmi sama radi.
Baš zbog velike pozornosti koju Burekovi posvećuju genetici dobili su krave i junice s odličnim predispozicijama za proizvodnju mlijeka, ali i mesa. Ove godine imaju i mladoga bika koji je ozbiljan kandidat za odlazak u neki od centara za reprodukciju, ima specifičan gen za sirarstvo pa su Nijemci itekako zainteresirani za njega.
A gen za poljoprivredu Emina je naslijedila od obitelji. Baka i djed imali su kravu i konja, roditelji su se osamdesete vratili iz Zagreba na selo, uz posao su obrađivali malo zemlje, za hranu svojim kravicama i svinjama. Onda su devedesetih i Zlata i Josip ostali bez posla. A imali su tri školarke... Pomalo su stado povećali na 50 grla i započeli preradu mlijeka praveći svježi sir, maslac, sušeći sir, sve na tradicionalni način.
– Bio sam rukovoditelj proizvodnje, pod sobom imao 400 zaposlenih, a onda sam odjednom morao s košarom ići na plac. Ispočetka nije bilo ugodno, al’ danas, kad gledam na to razdoblje, mogu reći kako sam na nj najponosniji. Svako to pile, svinjče i junica koje smo uhranili, svaki sir koji smo prodali školovali su naše kćeri. Emina i Ana su agronomi, Marija je biologinja i radi s profesorom Radmanom. Sve tri uvijek su bile skromne. Kad bi dolazile s fakulteta, najprije bi nama pomagale, a učile navečer. Nikada nisu voljele grad, uvijek su bježale u prirodu – ponosno o kćerima govori Josip dok ulazimo u jednu od prvih staja na ovoj farmi.
Zidao ju je tata Burek, a kćeri su se igrale nekakve prodaje pa ocu u tačkama dovozile ciglu i tako mu pomagale.
Nakon što je Emina 2002. godine diplomirala, obitelj se dogovorila da će graditi novu farmu muznih krava preko Operativnoga programa razvoja govedarske proizvodnje i orijentirati se isključivo na proizvodnju mlijeka. Registrirali su tada OPG na Josipa. Tri godine kasnije sagradili su farmu za 70 muznih krava, još tri godine potom proširili su je i udvostručili kapacitet. Uslijedila je i treća dogradnja pa danas, koristeći stari i novi dio gospodarstva, Burekovi imaju oko 200 krava za mužnju te junice i bikove za tov, koje uhrane na težinu od 650 do 700 kilograma i prodaju privatnicima. Farma je suvremeno opremljena, hrana kravama kompjutorski se dozira, izmuzište je za deset krava, a cisterna za mlijeko zaprima 6000 litara.
Bređe junice na vanjskoj su ispaši do kasne jeseni. Po teljenju sele se u unutrašnji dio farme. Tu dobivaju najbolju hranu, a noću imaju upaljeno svjetlo da vide jesti. Žensku telad ostavljaju za proširenje i obnovu stada. Gotovo svaki dan jedna krava se oteli pa je za našega posjeta na svijet došla Olga. Kako bi tele steklo imunitet, važno je da u prvih šest sati života dobije majčino mlijeko. Slijedi hranjenje svakih 12 sati. Burekovi su za malo veće teliće postavili aparat iz kojega piju mlijeko. Dovoljno je da im samo jednom pokažu kako se koristi.
Administracija ih guši
Svako jutro prva je mužnja na farmi u pola pet, pa Emina ustaje već u 3.15. Ne muze, ali prva dođe na posao. Druga je mužnja oko 17.30. Na farmi je devetero zaposlenih. Što se pak tiče podjele posla među članovima obitelji, Eminini su farma, reprodukcija, hranidba, mliječnost, zdravlje i razdvajanje životinja, osjemenjivanje, administracija, teljenje... Tata Josip ide u polje, obilazi banke, bavi se administracijom, projektima, metalskim popravcima... Mama Zlata kuha, pere i brine se o kući, Eminin suprug Danijel Kišan (koji se priženio u Mostare) radi u polju i staji, brine se o teljenju. A 80-godišnja baka Marija, koja je na unuku Eminu prepisala svu svoju zemlju, na televiziji prati vremensku prognozu.
Hranu za goveda sami proizvode. Na 180 hektara imaju kukuruz za silažu, zob, titikale, engleski ljulj i djetelinsko-travnu smjesu.
– Sijemo pet hektara više, za divlje svinje – kaže Josip pa nam objašnjava kako im divlje svinje svake godine prave štetu, a tu ništa ne mogu učiniti.
Baš kao što ništa ne mogu učiniti ni s administracijom koja ih guši tražeći uvijek iznova iste papire.
– Kad bi se država o poljoprivredi brinula kao i naša županija, gdje bi nam bio kraj. Mi hrabro idemo, investiramo, mogli bismo zaposliti još dvoje-troje ljudi, ali i država bi trebala poduzeti mjere da se proizvodnja mlijeka ne smanjuje, a mi mljekari ne moramo čekati hoće li jezičac na vagi prevagnuti u provaliju – objašnjava nam Josip Burek.
