Obljetnica u Sinju
Zvonko Kovačević prije 25 godina preživio je pad zrakopolova u naselju Šimci. Bila je to jedna od najvećih zrakoplovnih tragedija u ratu
Branko Fridel, Boris Kekez, Davor Šabić, Mladen Škalica i Bojan Vojvoda, pripadnici Samostalnog zrakoplovnog voda Split tragično su poginuli u padu zrakoplova AN 2 u naselju Šimci u Sinju, 26. siječnja 1992. godine, a Zvonko Kovačević pravim je čudom preživio pad. Bila je to jedna od prvih i najvećih zrakoplovnih tragedija u Domovinskom ratu koje su se jučer, na 25. obljetnicu prisjetili rodbina i prijatelji poginulih, pripadnici HRZ-a, predstavnici Vlade, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Sinja i braniteljskih udruga.
Pomogli mu mještani
Trebao je to biti rutinski let, išli su po gorivo iz Divulja u Sinj, a kada su krenuli nazad, još iznad Sinja, na predjelu Ruduša, krilom su zakačili dalekovod, odlomilo se i oštećeni se zrakoplov srušio na zemlju.
– Bio je to splet okolnosti, Božja volja da ostanem živ. Kad se slomilo lijevo krilo, od tog trzaja pao sam na pod, uhvatio se rukama za stolicu i udar sam primio na prsa, nije me nabio naprijed kao ostale. Došao sam k sebi u tom dimu i vatri. Vidio sam da se avion raspukao na jednom mjestu, nogama sam proširio taj otvor i uspio se izvući na livadu. Mještani Šimaca odmah su dotrčali na mjesto nesreće i odvukli me dalje od zrakoplova. U tom trenutku avion, pun goriva, potpuno je izgorio sa svima unutra – prisjeća se padobranac Kovačević najgoreg dana u svom životu. Misli da njegovi suborci nisu preživjeli pad.
– Dok sam bio unutra, zazivao sam ih po imenu, bili smo prijatelji, ali nisam čuo nikoga. Pomislio sam da ćemo svi izgorjeti, vatra je već bila u kabini i to je trajalo tri-četiri minute dok se nisam izvukao. Nikog od njih nisam čuo – kaže Kovačević koji je imao ozljede noge, rebara, prsiju, ruku, udarac u glavu i još dugo je iskašljavao krv.
Međutim, nakon samo osam dana na svoj je zahtjev izašao iz bolnice, a 15 dana poslije već je bio na terenu, u sastavu 4. gardijske brigade.
– Naravno da je bilo problema, bio sam nezaliječen, moji iz diverzantske jedinice ostavljali su me u bazi zbog toga, ali brzo sam opet išao s njima – kaže Kovačević.
– Ovo je meni sveto mjesto. Nema tjedna kada ne dođem ovamo – rekao je Matko Raos, njihov ratni zapovjednik koji je održao dirljiv govor prisjetivši se pojedinačno svakog od palih suboraca.
Letjeli usprkos prijetnjama
– Trebao je to biti jedan rutinski let u pripremi za izvršenje borbenih letova na nebu ove drage nam domovine. Sudbina je htjela drukčije i bila je tako surova i neumoljiva otrgnuvši vas, a letjeli ste uvijek tih slavnih dana usprkos prijetnjama s kopna, mora i neba – rekao je Raos koji se nije ustručavao kritizirati vlasti od rata do danas.
– Proteklih godina za nas koji smo preživjeli to slavno razdoblje, s vama u mislima, nije bilo onako kako smo mi sanjali. Vašu žrtvu i prolivenu krv iskoristili su mnogi, a posebno prednjače političari i rukovodeći kadar svih bivših vlada koji su, stvarajući zakone po svojoj mjeri, osiromašili zemlju za vlastitu korist, a nas hrvatske branitelje stručno razjedinili, sveli nas na brojke i mnogo puta omalovažavali, ispitivali i zatvarali, za što se duboko nadam kako se tome bliži kraj dolaskom ove vlasti. Vi koji ste poginuli na ovom svetom mjestu niste bili blizu oltara pa se po vama ne zovu ulice, vojarne ni trgovi, ali se nadam da će se i ta nepravda ispraviti – poručio je Raos
