Dom svetog Vinka
U Osijeku je počeo projekt resocijalizacije u sklopu kojeg je centar otvoren 24 sata dnevno, a topli krevet pronašla su 22 beskućnika
Topli krevet u Strossmayerovoj 69 u Osijeku pronašlo je njih 22. Jedni čavrljaju za stolom, drugi šeću, zbijaju šale, mladić u 20-ima tipka na računalu. O svom životu na ulici ne govore puno. Važno im je ono sada - da imaju doručak, ručak i večeru i gdje nasloniti glavu. Prolazi tako još jedan dan u Domu svetog Vinka u Osijeku, u Centru za prihvat beskućnika.
–Neću vam pričati kako sam dospio u prihvatilište jer takvih je priča pregršt i one su nebitne. Neki su ostali predugo, ja sam tu više od sedam godina – “presijeca” u startu 62-godišnji Mirko Žipovski. Sustanarka mu Ana, 41-godišnjakinja, prvi je put pokucala na vrata Doma u proljeće 2014. Uspjela se kasnije zaposliti i odseliti.
- Posao je bio grozan, nisu me ni plaćali pa sam se vratila. Čim kažeš da si beskućnik, poslodavci pomisle da si propalitet pa te ne moraju ni plaćati – iznosi ona. Radila je ranije u trgovini, ali i sezonski na moru.
Manjak higijenskih potrepština
Osječko prihvatilište za beskućnike jedino je, izuzev Zagreba, do Karlovca i Varaždina. Većina stanara su domaći, no ima ih i iz Vinkovaca i Broda.
- Dvadeset je muškarca i dvije žene. Slobodna su nam još dva kreveta u ženskoj sobi - navodi Olivera Balatinac, voditeljica Centra, o kojemu skrbi Caritas. Još prije zime građani su im donirali zimske jakne i cipele. Nedostaje im, pak, higijenskih potrepština.
- Svi se sada pitaju kako je nama na “debelim” minusima. No, pravi je problem što država i društvo praktički ne priznaju beskućnike kao pojam, iako su ih uveli u dva zakona. Niti policija, niti Centar za socijalnu skrb ne znaju koliko je uopće beskućnika u Hrvatskoj – navodi Mirko. Propisi se, ogorčeno će oni, pišu u udobnim foteljama.
- Zakonom o socijalnoj skrbi definirano je tko su beskućnici, no nije određeno tko treba izdavati potvrde o tome da je netko ispunio uvjete da postane beskućnik – nadovezuje se Mirko.
Tri stotine kuna za čak tri mjeseca – jedini je to iznos s kojim raspolažu. U prihvatilištu su, kuha im se i pere, pa nemaju pravo na 800 kuna zajamčene minimalne pomoći.
Sezonski posao
- Tko može živjeti sa 100 kuna na mjesec? - pitaju se naši sugovornici. Lakše im je otkako je Dom otvoren 24 sata, od listopada, no nije uvijek bilo tako - zimi su bili prihvatilište, a ljeti samo prenoćište pa su danju lutali gradom. Promijenio je to projekt resocijalizacije za koji su se izborili, pri Ministarstvu demografije, a trajat će, planirano je, tri godine. Za to vrijeme, vrata će im centra biti otvorena i noć i dan, a s beskućnicima će, kroz niz radionica, raditi psiholozi, socijalni radnici...
- Učit će ih se kako napisati životopis i zamolbu za posao na računalu, otvarat će im mail adrese, stručnjaci s biroa savjetovat će im kako naći posao - pojašnjava Ivona Ivanović Srnović, voditeljica projekta. Mlađi se uspiju sezonski zaposliti, ali se često vrate.
