Najstarija zvonarica iz općine Donja Petrička
Kata Crkvenac i još uvijek obavlja svoju dužnost zvonarice iako su prije dvije godine ugradili električno zvono. Kada u selu umre ženska osoba zvoni se dva puta, a tri puta za mušku. Danas Kata Crkvenac zvoni još ručno samo u tim prigodama
Više od pola stoljeća Kata Crkvenac svaki dan tri puta odlazi u kapelicu Svetog Ilije u Donjoj Petričkoj, smještenoj podno Moslavačke gore, i to kako bi obavila svoju dužnost zvonarice što baku Katu, koja ima 84 godine, čini najstarijom i jednom od posljednjih zvonarica u županiji. Po njoj se, kažu mještani, točno može namjestiti sat jer nikada nije ni minutu zakasnila. Posao pak nije lak, a svakodnevno povlačenje užeta u 6, 12 i 19 sati počelo je ostavljati tragove na vremešnim rukama bake Kate pa se jako razveselila kada su joj prije dvije godine ugradili električno zvono i tom prigodom održali svetu misu zahvalnicu.
Sat 50 godina u džepu
– Moralo se nekako živjeti. Djed je bio po svijetu i u zaradama uvijek, a zvonjenje je bio moj posao. Zvonila sam svaki dan obavezno. Moralo se zvoniti i za mrtve i za mašu i dnevno po tri puta, a kasnije po dva puta. Nisam nikada kasnila, morala sam imati uvijek uru kod sebe da znam koje je vrijeme. Evo, sad se ne moram dizati i zvoniti, sada samo zvoni – kazala je baka Kata.
Naime, kako su živjeli u velikom siromaštvu i imali dvoje djece koje su školovali, suprug je morao raditi po cijele dane, a Kati je pripala čast da bude zvonarica. Sat iz džepa nije izvadila više od 50 godina, a i sada, kada više ne mora zvoniti, ima naviku gledati na njega. Osim što je obvezno zvonila tri puta dnevno, baka Kata mora biti u blizini i kada netko umre pa brzo trči kako bi pozvonila dva puta za žensku osobu, tri puta za mušku. Danas se, kaže, puno toga promijenilo. Nekada se njezino zvono pratilo kao da su vijesti, a koristilo se i za mnoge druge svrhe.
Izumiru običaji i tradicija
– Nekada se zvonilo i na oblake, a danas se puca. Čak i na vatru, a sve je imalo svoj način zvonjave. Kada je oblačno, samo bi se tuklo zvono kako bi rastjeralo oblake i bili smo uvjereni da to pomaže – prisjetila se Kata. Sjetno gleda u pustu ulicu svoga sela gdje se nekada željno iščekivalo zvono u podne, lokalno zvano „poldan“, koje je označavalo odmor od rada na polju i ručak. Svi, djeca, mladi, stari, cijelo su jutro vrijedno radili dok ne bi začuli zvuk zvona te otišli na zasluženi ručak i odmor. Nakon više od 50 godina staža zvonarice nekih se vremena, kaže Kata Crkvenac, ni ne sjeća, a neka želi i zaboraviti.
– Ratna vremena bila su teška, ali prebrodili smo ih. Kada pogledam u prošlost, mislim da vrijeme kada sam shvatila da selo nestaje, da ljudi umiru, a novi se ne rađaju i da se mladi sele, želim najprije zaboraviti. Zvonjenje u našoj maloj kapelici simbolično je, ali i ono je odraz nestajanja života na selu. Kao što je ono postalo manje važno, tako izumiru običaji i tradicija – tužno je kazala Kata. Otkako ima električno zvono, baki Kati preostalo je zvoniti samo kada netko umre, a kapelicu, u kojoj se danas rijetko kada održavaju mise, i dalje održava ona i ići će svaki dan, dokle god bude mogla. Danas je u selu samo stotinjak žitelja, dok ih je prije 50 godina bilo trostruko više, a svi oni Katu Crkvenac dobro znaju i svi se slažu u jednom – nikakvo električno zvono ne može zamijeniti baku Katu.
