Epohalno djelo
Knjiga može biti i priručnik učiteljima, studentima koji se zanimaju za tradicijsku kulturu i folklorašima
Iz tiska je u nakladi Franjevačkog samostana u Čakovcu izišla knjiga “Međimurska narodna, katolička običajna baština” autora prof. emer. Stjepana Hranjeca, koju je jedan od recenzenata mons. Juraj Kolarić nazvao duhovnom enciklopedijom Međimurja. Autor, ugledni hrvatski znanstvenik i bivši predavač na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, odlučio je obraditi područje katoličke baštine, na što ga je, kaže, potaknula činjenica da je tradicijska običajna baština nastajala u vrlo uskoj vezi s kršćanskom, katoličkom, a drugi je poticaj, napominje, “iritantne naravi”.
Primjer je običaj na Cvjetnicu
– Naime, u novije vrijeme, kad god je riječ o duhovnome u tradicijskoj običajnoj baštini, poglavito međimurskoj, traže se i interpretiraju u velikoj mjeri tek samo pretkršćanski slojevi i tragovi. Nema dvojbe da ćemo i u međimurskoj običajnoj baštini naći više rudimenata prijekršćanskih, praslavenskih vjerovanja, ali su oni posve kristijanizirani te ih današnji njihov nositelj ne doživljava kao nekršćanske. Uzmimo, recimo, običaj na Cvjetnicu: narod je ubrane grančice bacao preko krova ili zaticao na istaknutom mjestu u kući da ga očuvaju od groma, što je svehrvatski običaj, ali tek nakon što su bile blagoslovljene! Nikad neblagoslovljene! Spomenuti pristup najvjerojatnije je motiviran globalnom sekularizacijom, u kojoj se sve što je kršćansko, poglavito katoličko, zaobilazi, prešućuje, marginalizira. Knjigom sam, barem za moj rodni kraj i njegove nositelje tradicijske duhovne baštine, želio pružiti što objektivniju današnju sliku, temeljenu na terenskoj građi i informaciji preko pedesetak kazivača – kaže Hranjec.
Knjiga je, dakle, jedinstvena po tome što su na jednome mjestu objedinjene i prikazane narodna i katolička baština međimurskoga kraja. Govoreći o običajnoj baštini, kao jedan od popularnih primjera spominje “spričavanje” koje se čulo nad grobnom jamom, kad se kantor uime pokojnika opraštao od najbližih.
– Običaj je posve zamro, ali se ispričavanje očuvalo u svadbi, kada voditelj svatova, starešina ili kapitan, govori, “ispraćava” uime mladenaca pri opraštanju od roditelja, odlasku na vjenčanje, odlasku iz kuće i slično – ističe. Kako, pitamo, sačuvati svoju narodnu baštinu i običaje u vrijeme kad se sve globalizira, “amerikanizira” i “trivijalizira”?
– Odgovoriti je teško, tek nam je pritom napomenuti da bi u očuvanju nacionalne baštine, nacionalne osobne iskaznice, morali sudjelovati svi, ponajprije škola i mediji. A ako mogu skromno zamijetiti, i ovakve knjige. Naime, u više navrata budući svatovski starješine molili su da im priredim tekst spričavanja, što je dokazom da baština ipak koliko-toliko živi. Eto, to im je sada na jednome mjestu – napominje S. Hranjec. Međimurski župan Matija Posavec najavio je da će se knjiga naći u svim međimurskim školama. Djeca će tako imati priliku doznati više o običajima iz vremena svojih baka, djedova i roditelja, vezanih za događaje poput vjenčanja ili obilježavanje crkvenih blagdana.
– Sve počinje od odgojitelja i učitelja, od njihove motivacije za zavičajne tradicijske vrijednosti. Sve se može, kad se hoće! – kaže.
Poticaj drugim autorima
Kako bi sažeo glavne “poruke” knjige?
– Verba volant, scripta manent! Zapisano ostaje, osobito to vrijedi naglasiti danas, kad je svijeta usmenosti, svijeta kojim je funkcionirala usmena narodna baština, gotovo nestalo. Drugo, knjiga želi imati primijenjenu funkciju, biti stanovitim priručnikom ne samo budućim starješinama nego ponajprije učiteljima po školama, studentima koji se budućom strukom zanimaju za tradicijsku kulturu, članovima folklornih udruga kojih na ovom falačecu ima, hvala Bogu, 60-ak te svima koji ovaj Hortus Croatiae nose u srcu. I treće, bio bih sretan kad bi knjiga bila poticajem za rađanje naslova skupine autora “Hrvatska narodna, katolička običajna baština”! – zaključuje S. Hranjec.
