DAVOR PAVIĆ
Čim se uspostavio Stožer, intencija je bila uspostaviti komunikacijski centar i ja sam ga osobno vodio. Veliku pomoć pružio mi je kolega prof. Matković koji je sa mnom bio neprekidno od prvog dana. Željeli smo postići istinitost i transparentnost kad je riječ o informacijama te dostupnost svih članova Stožera u veoma kratkom vremenu, naveo je.
U uredu Davora Pavića, pročelnika kabineta župana Splitsko-dalmatinske županije i glasnogovornika županijskog Stožera civilne zaštite još je uvijek komunikacijski centar u koji se slijevaju sve informacije vezane za zarazu koronavirusom na području županije. Na zidovima su paneli i tablice s brojem zaraženih, izliječenih, umrlih, ljudi u samoizolaciji i svim ostalim informacijama koje su nam u protekla tri mjeseca bile bitne i koje smo doslovno gutali. Situacija se smirila, a još nedavno stanje na “semaforima” znalo se mijenjati iz minute u minutu. Nakon svega razgovarali smo s Davorom Pavićem koji je zaslužan što su protekla tri mjeseca novinari od članova Stožera dobivali odgovore na tisuće pitanja.
Kada je uspostavljen komunikacijski centar Stožera?
Čim se uspostavio Stožer, intencija je bila uspostaviti komunikacijski centar i ja sam ga osobno vodio. Veliku pomoć pružio mi je kolega prof. Matković koji je sa mnom bio neprekidno od prvog dana. Željeli smo postići istinitost i transparentnost kad je riječ o informacijama te dostupnost svih članova Stožera u veoma kratkom vremenu. Imali smo direktne prijenose svih naših konferencija na N1 televiziji, Radio Splitu i našim lokalnim televizijama i portalima, a i na našim stranicama bio je livestream koji su ostali mediji preuzimali. Osigurali smo novinarima da postavljaju pitanja e-mailom, a konferenciju su mogli pratiti od kuće. Imali smo i prevoditeljicu za gluhe i nagluhe, gospođu Anu Tomić iz Solina koja je bila volonterka. Osnovali smo i vlastitu web-stranicu koronavirus.dalmacija.hr gdje smo objavljivali tablice i statistike po gradovima i općinama. Inzistirao sam na tome smatrajući da ljudi moraju biti točno informirani, da moraju znati ako je virus u njihovoj sredini kako bi se zaštitili. Također, tiskali smo plakate s uputama za samoizolaciju. Svi pozivi volonterima išli su preko našeg komunikacijskog centra. Svaki dan imali smo jedno ili dva priopćenja te nebrojene izjave za sve naše medijske kuće. Doslovno smo odgovorili na sve medijska traženja i upite.
Što vam je predstavljalo najveću poteškoću?
U tom vremenu bilo je i širenja netočnih vijesti. Zato smo osnovali WhatsApp grupu u kojoj je bilo 50 novinara s kojima smo dnevno komunicirali. Bili smo dostupni 24 sata, ja sam spavao s mobitelom. Također, susreli smo se s problemom jer su članovi Stožera uglavnom medicinske struke i nisu do sada imali iskustva u komunikaciji s medijima. U početku je bilo malo nesnalaženja, međutim objasnili smo im da oni moraju biti frontmeni naše priče i da nitko ne treba govoriti u njihovo ime. Danas sa zadovoljstvom mogu reći da su moji komunikacijski heroji dr. Julije Meštrović, ravnatelj KBC-a, i Željka Karin, ravnateljica NZZJ-a. Osigurali smo da su svi uvijek dostupni, nije bilo ni jednog neodgovorenog pitanja. Dr. Željka Karin, dr. Dijana Nonković, dr. Nađan Šerić znali su skidati skafandere da bi dali jednu izjavu i onda bi se vraćali na posao. To su teške i zahtjevne situacije, pritisak je velik, stanje se mijenja iz minute u minutu. Dr. Julije Meštrović znao je jako dobro smiriti situaciju, djelovao je kao apaurin na sve nas. Željka je drugi temperament, njezina energija je nevjerojatna.
Kako ocjenjujete ukupnu suradnju s novinarima, s obzirom na to da kažete da je bilo i lažnih vijesti?
Bilo je netočnih informacija, u onoj brzini to je razumljivo, ali pričinjavalo je veliku štetu. Npr., pisalo se o sedam zaraženih u Biokovki gdje nije bilo zaraze. To bezrazložno širi paniku. Znam da nije bilo namjerno i želim naglasiti da su mediji odradili lavovski posao. Želim stati u zaštitu svih novinara, nitko nije imao motiv objaviti krivu vijest. Kako je vrijeme odmicalo, toga je bilo sve manje jer se stvorilo povjerenje između Stožera i novinara.
Jeste li komunicirali i izravno s građanima?
Naravno, paralelno smo nastojali odgovoriti na sva pitanja građana. Znalo je biti i do 2000 e-mailova. Bilo je svega: od toga da se taji situacija, da se skrivaju leševi na četvrtom katu i tko zna što sve ne.
Znači, trebalo je ljude umirivati?
Tako je. Bio sam sudionik Domovinskog rata i sve ovo jako me podsjetilo na to, baš u komunikacijskom dijelu koji je bio jako podložan za širenje dezinformacija. Naši operativci su bili i psihoterapeuti. Jako je bitno što je načelnik stožera osoba koja je smirena, staložena i odmjerena. Pribranost i prisutnost župana Blaženka Bobana, načelnika stožera Luke Brčića i pročelnika Damira Gabrića koji je bio glavni operativac svima nam je puno značila. Snagu su nam davali ljudi koji su bili na prvoj crti, recimo sestra Violeta iz Doma koja kaže: “Ja se ne mičem dok ne pobijedimo ovo”, a ona je doslovno u rovu. Pa tko si onda ti da se žališ? Moja majka je medicinska sestra i imam veliku empatiju prema tim djelatnicima. Kada bih vidio njih, to je ono što je meni davalo snagu.
Spomenimo i da je Splitsko-dalmatinska županija dobila nagradu struke Grand PRix u kategoriji odnosa s javnošću u regionalnoj i lokalnoj samoupravi.
Jako smo ponosni, osobito jer je to nagrada Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Lani smo bili u polufinalu, ove godine dobili smo prvu nagradu za projekt “Pomorsko je dobro”, a želim naglasiti kako imamo još niz komunikacijski izvrsnih projekata, primjerice, “Sredstva su namijenjena vama”, “Tu je tvoj dom” te svu silu informatičkih projekata. Izuzetno sam ponosan što smo uveli i ovakav oblik komunikacije, projektni PR. Možete raditi odlične projekte, a tvrdim da ih mi radimo, no ako se za njih ne zna, to nije dobar posao. Vjerujem da smo se nakon koronakrize svi uvjerili u važnost kvalitetnog komuniciranja te mislim da će komunikologija ući u sve pore našeg obrazovanja
