Kopnena turistička patrola Ogulin
Ogulinski ugostitelj Badžek rekao je Titu, s kojim je služio kaznu: ‘Ti si u zatvoru zbog politike, a ja zbog elektrike’!
Hladne su željezne rešetke za koje se držao Josip Broz gledajući na Ogulin iz ćelije broj 6. Primiš ih, pa brzo moraš pustiti. U malenoj sobi na drugom katu Frankopanskog kaštela, u kojoj je Tito boravio u dva navrata zbog širenja, u to doba zabranjenih ideja, nalazi se i stara hrđava peć. Jedini luksuz. No, pitanje je je li tada grijala.
– Na boravak u ovoj sobici osudio ga je Stjepan Bakarić, otac Vladimira Bakarića. A taj će Titu kasnije biti najutjecajniji čovjek u Hrvatskoj... Tu je završio u zatvoru jer je propagandu širio u Kraljevici, a naš je grad bio središte Kotara – kaže moj “tamničar”, simpatični kustos Zavičajnog muzeja Zdravko Puškarić (39).
– U ćeliji u kojoj smo sad nas dvojica, njih je bilo šestero, a s njim je kaznu služio i naš ugostitelj Badžek zbog krađe struje. Kad su se sreli početkom 60-ih, Badžek je Titu rekao: “Ti si u zatvoru bio zbog politike, a ja zbog – elektrike”. Inače, bio je tu turist iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji je došao s mora da bi vidio Titovu ćeliju. Čuo je da je bio tu 1927. i na prijelazu 1933. u 1934. pa došao.
Nisam se dugo zadržavao u sobi, pozdravio Zdravka, pa “kliznuo” na ljepše mjesto, tik ispod prozora kule – na mjesto bajki. Dočekala me sama Ivana Brlić Mažuranić.
Vladar svih šumskih bjesova
– Dobro došao u Ivaninu kuću bajki! – sa širokim osmijehom pozdravlja Sanja Kolić, djevojka s velikim crnim šeširom, odjevena poput naše najslavnije spisateljice za djecu. Uz Sanju, i Slađana odjevena kao Tintilinić, Vesna kao Palunkova žena te Ankica, majka iz Šume Striborove. Sjedamo u modernom multimedijalnom centru pred ognjište, Domaći plešu ispred nas, a one govore:
– Tu u začaranom dvorcu čarobna stabla pričaju, imamo ogledalo s kojim možeš razgovarati, a uživo čuti čak 84 bajke! Ako želiš čitati, bajki imamo stotine...
Odjurio sam pred magično ogledalo, u tamnoj sobi, a duboki, mistični glas duha me pita:
– Tko je to?! Priđi bliže. Je l’ me čuješ? Ja sam vladar svih šumskih bjesova... Otkrit ću ti koji bi bio lik iz bajke, ali prvo moraš odgovoriti na moja pitanja...
I odgovaram ja tako, razgovaram s ogledalom, zabavno je. Baš štos. Mogao bih još, ali mališani nestrpljivo čekaju red. Pozdravljam djevojke i odlazim u kafić, s obzirom na godine, meni primjerenije mjesto. Nebojša Magdić (71), čovjek proglašen najpopularnijim stanovnikom grada, dočekuje me s vicem o – ogulinskom zelju:
– Rješavaju baka i djed križaljku. I zapne ona na “poznato ogulinsko povrće, četiri slova”. On će brzo: “Kupus”. “Ali to je pet slova, meni treba riječ od četiri”, odgovara ona, a on riješi problem: “Pa stavi manju glavicu...”
Dobri duh grada, radijski voditelj, govori o prvoj diskoteci u gradu.
– Bio sam bubnjar 60-ih, imali smo prvi VIS, zvao se Tornado. Gitaru je svirao jedan poznati zagrebački političar. Kad se bend raspao, postao sam “rent-a-bubnjar”. Tko me trebao, taj me zvao. Baš u to vrijeme krenuli su disko-klubovi. Ja sam na čagu donio neki stari gramofon i u pauzi puštao ploče. Klincima se to svidjelo. Organizatori su otkazali bendu pa rekli: “Nešo, ajde ti...” Kupio sam crvenu žarulju i krenulo me. Disko je zaživio, pa mi ni Parni valjak nije bio konkurencija. Dečki iz Valjka, kad su svirali u Ogulinu u sklopu turneje u kojoj su promovirali prve diskografske uratke, imali su 50 ljudi, a kod mene ih je bilo 300!
Disko-kugla zdjela za salatu
Šećemo se prema rijeci Dobri, a priča se nastavlja:
– Moj kum, koji je radio u Švicarskoj, pričao je da je tamo vidio disko-kuglu. Uzeo sam dvije plastične zdjele za salatu, spojio ih, zalijepio stakalca, uperio bateriju i eto svjetskog ugođaja. U to su doba zidovi Kulušića bili kaširani u novine, pa smo isto učinili i mi.
Puštate li glazbu i danas?, pitam.
– Imam zvučnike od četiri kilovata od kojih se trese kuća. Kad pustim Stonese, sin zna da bi mogli stradati tanjuri pa vrpcom lijepi kuhinjske elemente da ne ispadnu tanjuri, ha-ha – smije se Nešo.
Obično se roditelji ljute što djeca glasno puštaju glazbu, ali kod Magdićevih je obrnuto. Mladi spašavaju kad se roditelji opuste.
Ispod nas strmi usjek, poput kanjona, a dolje nisko voda.
– Eh, da si jučer bio tu, rijeka Đula, kako zovemo Dobru po djevojci koja se prema legendi ovdje bacila, narasla je nevjerojatnih 40 metara! Ovdje su, u ravnini mosta, jučer vozili čamci. Zamisli da Savi vodostaj naraste 40 metara, došla bi sve do vrha Kockice. Naš Ogulin najljepši je u doba prvog cvijeta i prvog snijega. Ali, kad se snijeg počne topiti, tad je frka...
