Tajne Titove jahte ‘Vis’ kriju se potopljene na 34 metra dubine

Buru sam čekao u Medulinu, a bila je bonaca. Bura je ronilac, proveo je više od pet tisuća (!) sati ispod mora, toliko sati letenja nemaju ni vješti piloti. Sjedim na obali i čekam da pristane s grupom ronilaca. Šaroliko društvo, ima i mlađih i starijih. Bura s broda, kao kapetan, izlazi posljednji.

– Zašto nadimak Bura? Bio sam uvijek kao vjetar, na motorima, pa u moru, uvijek sam išao gore-dolje. Bez prestanka – smije se ronilac Davor Buršić.

Kapetan sa šest godina

Sjedimo pokraj čamca, grupa je otišla, a njegov se sin igra tatinim karbonskim perajama, majka Valentina maše.

– Bio sam kapetan već sa šest godina kad bi mi kormilo dao djed Pipe. Ja sam vozio, a on pjevao i hvatao lignje. Poslije bismo roštiljali. Bio sam i kapetan barke kad je obitelj išla na kupanje. To je bilo važno u životu jednog klinca – sjeća se Buršić. Stigao sam k Buri zbog broda “Vis”, Titove jahte, koja je ispred Medulina nedavno potopljena. “Vis” je postao podvodna turistička atrakcija, mamac za ronioce. A on im je vodič pod morem, vlasnik je centra Diving Shark Medulin, najviše je puta onuda prošao.

Kakvi su ronioci ljudi, zanimalo me.

– Mirni. Ronjenje zahtijeva smirenost i disciplinu. Tu nema brzine. Sve polako. I, naravno, moraš to željeti, ništa se ne radi na silu. Kod nas rone i osmogodišnjaci, slikamo ribice na dva metra dubine. Da probaju. A rone i najstariji. Moj glavni instruktor prekaljeni je morski vuk Zvonimir Matošević, kojemu je 71 godina.

– Pusti brojke, ja uvijek imam isto! – javlja se Matošević kad je čuo koja je tema.

– Nama je najveći gušt otkriti neku olupinu, nešto što prije nitko pod morem nije vidio. Imamo na ovom području više od 45 olupina! Neke su cijele, neke razbijene. Pronašli smo, baš mi, američki avion B-42 Liberator iz Drugog svjetskog rata, i to na 52 metra dubine. Nitko ga prije nije vidio. Još je interesantnije što nam se javio Amerikanac koji misli da je njegov djed bio u tom avionu. Sada mu pomažemo otkriti je li u pravu. Otkrit ćemo po instrumentima iz bombardera, serijskim brojevima – govori Bura.

Okreće priču na Titov “Vis”. Kako izgleda dolje? Više sam reporter do dva metra dubine, za mene je malo preduboko ići na 34 metra.

– Meni trebaju dvije minute. Napravim krug oko broda, deset minuta traje ta podvodna šetnja, a onda krenem unutra. Ulazim kroz motorni prostor na sredini, pogledam motore, a zatim se mogu kroz dimnjak dići van iz olupine ili nastaviti po unutrašnjosti – kaže Buršić.

Idemo u unutrašnjost, što ima? Je l’ ostala kakva boca konjaka na šanku?

Zauvijek pun vodokotlić

– Nije, na žalost... Ronim po stepenicama, po hodnicima, a šank je na prvoj palubi. Tamo je bila soba za privatno druženje, pa idem za komandni most. Lijep je osjećaj biti u toj sobi. Iza su sobe za radare, spavaonice, ima čak i WC! – opisuje.

Je l’ ima vode u vodokotliću?

– He he. Taj će kotlić zauvijek biti pun.

Navodno je taj brod služio i za druženje tadašnjih admirala, ali s prijateljicama.

– Sobe su tamo, ali kreveta nema. A sad što se događalo, to mogu samo nagađati...

Priča mi kako je na brodu dosad bilo samo nekoliko stotina ronilaca, no tek se pročulo. Sredovječni par iz Italije, skidajući ronilačka odijela, priča mi pun dojmova kako im je bilo s Burom na “Visu”.

– Prošli smo sva mora. Baš sva, ronimo desetljećima. Ronjenje je naša strast. A vaš brod “Vis” još je mlad, kad ste dolje, sve je novo, na to nismo navikli. Nema još riba, nema algi na prozorima... Vratit ćemo se za nekoliko godina, tad će biti života, a to je nama roniocima atrakcija. Recimo, uživali smo na Novoj Gvineji, gdje ima samo u jednom zaljevu više od stotinu brodova koji su stradali u Drugom svjetskom ratu. Nikad se pod vodom ne odvajamo, suprug Roberto snima, a ja pazim na njega – kazuje Laura. Eto, i podvodni turizam nam postaje adut. Biser Jadrana.