Kopnena turistička patrola Bjelovar
Mato Lovrak rođen je u Velikom Grđevcu, selu kod Bjelovara, radio je ako učitelj, a radnja njegovih slavnih romana smještena je u okolici Bjelovara
Veliki Grđevac ovako na prvu možda neće ‘zazvoniti’, no kad u priču ubacimo romane Družba Pere Kvržice i Vlak u snijegu, stvari postaju mnogo jasnije. U tom smo mjestu, i ne znajući, svi mi proveli dio svog djetinjstva, ovdje su dječji klasici nastajali, na ovom se mjestu odvijala i radnja... Ono što smo kao klinci zamišljali, tu je, uživo. I mlin i vlak.
– Mato Lovrak? Pa kako ga se ne bih sjećao! Odrastao je ovdje – kaže sa smiješkom simpatični Nikola Kovačević (81) o piscu koji je rođen 1899. Sreo sam ga u Velikom Grđevcu, dakako na Trgu Mate Lovraka.
– S Lovrakovim mlađim bratom Stevom radio sam godinama, a on mi je pričao kako je Mato dobio ideju za Anku Brazilijanku. Stariji brat Franjo imao je ovdje ciglanu, a jedna se djevojčica, dijete nekog radnika, popela na toranj na visinu od nekih 40 metara. Kako su joj pomagali da se spusti, Mati je pala ideja za roman. On je ovdje bio učitelj – kaže Kovačević.
S novim rupcem u mlin
– Klinci se razvesele kad dođu, a najinteresantniji im je, naravno, vlak. Poistovjećuju se ovdje s junacima, Perom, Ljubanom i Dragom. Neki kažu roditeljima: “Sad kad sam bio u vlaku, neću moći tri dana zaspati...” – govori Drago Trošćan (67), prvi čovjek Lovrakovih dana kulture koji dogodine slave treće desetljeće.
– Dok sam ja bio dijete, na ovom nam je nasipu učiteljica čitala Lovrakova djela. Bilo je to doba bez interneta, televizora su bila možda dva ili tri u mjestu, postojala je samo živa riječ. Mi klinci sjedili bismo tu, kraj mlina na nasipu, i slušali Družbu Pere Kvržice. Danas ovdje organiziramo dječje igre, tradicionalne iz onoga doba, s početka prošlog stoljeća. Natječu se u nošenju jaja u žlici, skakanju u vreći, potezanju užeta – govori Trošćan. Mlin otvara prvi čovjek mjesta, Marijan Dautanac (60). Kod njega je ključ.
– Naš je kraj poznat po mlinovima, pa i ja sam odrastao u mlinu djeda Miška, još se sjećam mirisa brašna. Bilo je to doba bez kafića, ljudi su se družili u – mlinovima. Došao bi cijeli svijet, mladi, stari, listali bi se događaji. I svi bi se uredili, stavili novi rubac, nove čizme, pokazivao se novi kaput. A tko je koliko imao, vidjelo se po tome koliko je vreća donio u mlin – kaže Dautanac. Ovog je ljeta na otvorenju njihova bazena – obučen uskočio u vodu ne bi li razveselio uzvanike. Ostavljam veselo društvo iz Velikog Grđevca i vraćam se u – Bjelovar. Tema ostaje ista. Pero iz filma Vlak u snijegu dočekao me u centru. Ove godine proslavio je 40 godina od premijere...
‘Mali, svaka čast na glumi’
– Kad su tražili glumce za film, došli su u moju osnovnu školu i dali nam tekst da pročitamo. Mene je dopalo pročitati “Tri mesara buhu klala”. Zatim su me poslali na probno snimanje i, eto ga, dobio sam ulogu Pere. Snimali smo malo u Bjelovaru, malo u Zagrebu, pa kad je pao snijeg, onda u vlaku na pruzi u Grgincu... Redatelj Mate Relja rekao mi je: “Željko, glumci ne glume, moraš biti prirodan.” Kao djeci, nama je snimanje filma bila igra. Mi bismo se igrali, hrvali, lovili, igrali kauboja i Indijanaca, a onda bi nas pozvali i rekli: “Snimamo”. Ali, kad smo vidjeli što smo napravili, bili smo izrazito ponosni.
Šećemo se Bjelovarom, a on se prisjeća dana kada je u kinu u Bjelovaru prvi put prikazan Vlak u snijegu s njim u glavnoj ulozi.
– Prišao mi je te večeri Antun Nalis, slavni glumac, i rekao: “Mali, svaka čast!” Nitko nije bio ponosniji od mene. Sjećam se da sam od honorara kupio bicikl. Specijalku, crne boje. Slavko Štimac, koji je glumio Ljubana, i Gordana Inkret, koja je glumila Dragu, bili su nedavno na druženju. Mene je život odveo drugim putem, nisam nastavio s filmovima, no Štimac ih je kasnije snimio više od 50. Ostao je isti, vesela narav nije se promijenila – kaže Malčić.
– Ostao sam Pero za cijeli život – kaže Željko Malčić pa dodaje:
– Prati me taj lik od mladosti, obilježio me za čitav život. I kasnije na poslu, u gradu, svi su me tako zvali. Kad sam bio u dvadesetima, malo mi je to smetalo, ali danas sam izrazito ponosan. Štoviše, veselim se što ću s dva unuka, Ivanom (4) i Mihaelom (2), uskoro gledati Vlak u snijegu, da vide djeda kao klinca...
Pjevat će i oni “Kad se male ruke slože” Arsena Dedića, ući će i njima u uho.
