Miroslav Abramović o izumirućem zanatu
Miroslav Abramović strpljivo, precizno i s puno ljubavi izrađuje košare, fotelje i druge proizvode od pruća od jutra do mraka. Iz kućne radinosti Bizovac Plet tako već godinama izlaze sve vrste košara, od onih za tržnicu do onih za svatove, ali isto tako i namještaj i drugi proizvodi od hibridne šibe i drveta
- Korparstvo je posao u kojem moraš biti uporan i raditi po desetak sati dnevno da bi učinak bio pravi. Šiba zahtijeva da ono što si danas počeo raditi danas i završiš, jer se inače osuši – kaže Miroslav Abramović iz Bizovca, jedan od posljednjih hrvatskih korpara.
Pletenjem se počeo baviti još kao četrnaestogodišnji dječak u rodnim Grebnicama kod Šamca u Bosanskoj Posavini. Riječ je o kraju poznatom po tom zanatu koji se ondje prenosi s koljena na koljeno. U Slavoniji se korpari danas mogu izbrojati na prste jedne ruke. U cijeloj se Hrvatskoj tim poslom ozbiljnije bave još jedino Međimurci, uz nekoliko posavskih korpara raseljenih diljem Lijepe naše koji su u novoj sredini očuvali tu tradiciju.
Abramović strpljivo, precizno i s puno ljubavi izrađuje košare, fotelje i druge proizvode od pruća od jutra do mraka. Iz kućne radinosti Bizovac Plet tako već godinama izlaze sve vrste košara, od onih za tržnicu do onih za svatove, ali isto tako i namještaj i drugi proizvodi od hibridne šibe i drveta. Robu uglavnom prodaje po sajmovima, a kupci su zadovoljni jer je kvalitetna i postojana.
Kako sam kaže, na nedavnom sajmu u Splitu bilo je pet izlagača s punim kamionima pletačkih proizvoda, ali jedino je kod njega bila gužva. Cijene košara kreću se od 30 kuna za male do 80 ili 100 kuna za veće, iznimno za najveće do 200 kuna. Potražnja je solidna.
Nestat će za dvadesetak godina
- Od ovog se posla može živjeti ako si uporan i skroman. Ne razbacujem se, ali nikome nisam ostao ni dužan. Spašavaju me izlasci na sajmove. Da živim samo od prodaje na kućnom pragu, ne bih opstao – nastavlja. Abramović ima plantažu šibe s trajnim nasadom kojeg svake jeseni reže iznova. Nakon rezanja lijedi sortiranje, kuhanje, sušenje, skladištenje i tek onda lakiranje i priprema za pletenje. Raduje se svakom odlasku u svoju radionicu. Uključi radio, upali peć, sjedne i plete. Riječ je o vrlo kreativnom poslu. Dok radi jedan proizvod, u već u glavi već smišlja što bi mogao napraviti sljedeće. Nekada mu sam kupac zna dati ideju pa onda nakon njegova zahtjeva napravi još desetak takvih proizvoda.
I dok mu se bliži odlazak u mirovinu, žalostan je jer korparstvo izumire. Mladi više ne pokazaju interes za bavljenje tim poslom, čak ni u njegovoj Posavini. I njegovog sina i kći život je odveo u drugom smjeru.
- Nekada su i djeca u Posavini znala isplesti pokoju košaricu i zaraditi sebi džeparac. Danas tamo nije ostalo ni 15 posto prijeratne proizvodnje. Mladi, koji se još uvijek time otišli su na zapad, a mi koji smo ostali u Hrvatskoj već smo u godinama. Korparstvo se našlo na kritičnoj točki i bojim se da će već za nekih dvadesetak godina definitivno nestati – završio je Abramović.
